Najbliži smo savršenstvu u molbi za posao

Crno-bijeli svijet

2010-07-29T06:10:00.001-07:00

GNJEŽĐENJE

Hansi Hinterseer

2010-07-22T04:51:00.000-07:00

(vidi Hansića sa sokolom. živio nam Hansi!!!).

Gledam austrijsku tv i ne mogu doći k sebi od šoka. Još hvatam dah.

Upravo sada nA programu im je direkt 24 satna prodaja. Što ne smijem propustiti jerbo bi mi moglo pobjeć pa ne kupim Hansijeve CD. Zato žurim s pisanjem ovog posta.

Dakle sa ekrana nam se smješi lišce već postarijeg slatkastog tirolca Hansi Hinterseera.
Taj je čovjek izdao već podosta pjesama koliko vidim ali nije to poanta moga posta.

Čovjek i lik se fura na dobrog Tirolca. Te su mu sve pjesme slatkaste, nešto u stilu onih koje smo slušali pred 25 godina. Sve nešto bljutavo i kičasto.Bolje rečeno pjesmuljci. Nekakvi takvi di se uzdižu vrijednosti. Moralne i ine. Te vjerske, te obiteljske, te...bemti odmah ti se smuči Tirola i šira i dalja okolica. Njegova.

S pjesmama u skladu napravljeni su i spotovi.

Sad ću redom :
u prvoj pjesmi, odnosno prvom spotu imamo Tirolske planine i križ negdje u kutu ekrana. Bez križa ne bi išlo. Križ je blago povraćajuće osvjetljen suncem u zalasku.
Čudi me da nigdje nisu stavili i runolist. Ono, recimo da pada kao snijeg po ekranu. To bi se baš dobro uklopilo u imiđ. Em imaš križ em imaš runoliste koji snježasto padaju po ekranu, em zalazak sunca em rascupkanog Hansija. Odmah u jednom spotu ubiješ jednim udarcem 4 muhe. Em si slavio religiju, em ekologiju, em životnu radost (cupkajući Hansi) em slaviš romantizam (zalazak sunca)
Ali ne. Hansi nije valjda htio runolist. Taj biser ostavio za zapećak. Kao značku valjda.
A tko bi mogao pratit Hansija.

Onda za drugu pjesmu Hansi je odlučio da bi dobro pasala žena u vjenčanici. Te gledamo ženu pokrivene glave kako izlazi u bijeloj vjenčanici sa buketom žutog cvijeća. Pognute glave. Nigdje mladenca, nigdje nikog samo ona. Pokrivene glave. Velom. Pognute isto.Što li nam to govori pitam se zbunjena? Da se tirolke udaju same za sebe ili kad se udaju udaju se na način da pognu glavu i gledaju u pod, jerbo znaju što ih čeka? Hansiju slični. Ili pokrivaju glave jer su sve ružne da ružnije ne mogu bit? Gabori sami?

Za treću pjesmu imamo spot gdje u prvom planu sjedi za stolom sretna Tirolska raspjevana familija . Što implicira da su sve tirolske familije sretne?

Zatim imamo Hansija sa malom dječicom u veseloj igri (Hansi će za predsjednika???).

Zatim je tu Hansi sa penzionerima dok on cupka i poskače dotle se penzioneri vesele.
Bljuv.

Onda evo Hansija na nekom koncertu nekim ženama pjeva. Raznježen. Kao razumije on žensku psihu. Sve on zna. U crnom odijelu i bijeloj košuljici. A žene u pozadini samo što ne zaplaču . (ili je to onaj zatomljeni plač još od svadbe iz drugog spota??).

Hansi tu ne staje.
Hansi se ne predaje.

Hansi se dakle u idućem spotu vozi brodom, pored njega neka žena kojoj se on blago smješka a ona crveni, oko vrata mu zamotan plavi đemperčić. Ma kažem, mali slatki tirolac. Clatki decko Taj ni mrava ne bi zgazio.

Hansi se sada vozi u svom bijelom kabrioletu i upravo skreće pred neku kuću. Kuću ne vidimo.
Samo skretanje.

Naš Hansi je tokom svog života dobrog tirolca producirao već puno pjesama pa tu još nije kraj spotovima.

U idućem vozi se Hansi Tirolac u žutom kaprioletu. O.a. to nije onaj bijeli kabriolet i iz prošlog spota, o ne, Hansi ima dva (najmanje dva). (Što valjda ukazuje da život u Tirolu nije siromašan). U ovom mu je đemperćić crvene boje, opet vezan oko vrata.

Ni tu nije kraj.
Sada Hansi pjeva opet u planinama Tirola, ovaj put sunca nema, mrak je, slika je više nego romantična, Hansi je obučen u bijelu košuljicu i Tirolske hlačice te cupka i poskakuje, jednako kako je cupkao i poskakivao i tamo s penzionerima.

I tako.
Ipak se bliži kraj.

Moramo imat razumijevanja za 24-satnu prodaju. Ljudi imaju obavezu prodat. Pa vezu li ga vezu. O Hansiju i Tirolu. I šire. Čovječe ta reklama traje pola sata, već si skroznaskroz prolupao od gledanja raspjevanog Hansija bogate garderobe, no hrabro gledaš dalje. Bljuje ti se polako al izdržavaš ne3što u tebi govori da će jednom tome ipak biti kraj. Mislim sve ima svoj kraj, moralo bi imati i ovo, razmišljaš sav zdvojan. No nedaš se, kad si već počeo gledat neka to i završiš.

Hansi sad vozi čamac. Tamno mu plavi đemperčić (o.a. Hansi ima više đemperčića nego jedan ako je štovano čitateljstvo primijetilo. Ima crveni, ima svjetloplavi, ima tamnoplavi). Dakle Hansi vesla i pjeva. Po čemu zaključujemo da Tirolci imaju kondiciju. Mislim veslati i pjevati...

I sad dolazimo do poante.
Hansi je dakle producirao 80 pjesmuljaka. Ti su pjesmuljci snimljeni na 4 CD-a. No ako...
No ako..
No ako...
sad dolazi biser nad biserima...
no ako kupiš 4 CD-a ("što svaki fan Hansija Hinterseera mora imati") dobit ćeš i knjigu o Tirolu koju je napisao.....
.....
....
glavom i bradom....
......
tko?.

tko nego?....
...
nego
....
Hansi Hinterseer!!!!

Nagradno pitanje: tko je zaboga Hansi Hinterseer????!?!?????

obične stvari

2010-07-14T09:20:00.000-07:00

Davno prije kupila sam sjeme salate. To je trebalo bit dio jednog mog projekta. Tu sam salatu , odnosno sjeme, odložila u kutiju gdje odlažem takve stvari koje kupim a trebati će mi kasnije.
No projekt nikad nisam bila realizirala.
Neki tjedan prije vidim dakle vrećicu sjemena, te pomislim "imam praznu teglu, ajde da stavim tu salatu ionako samo stoji u ormaru bezveze".
Evo rezultata.
Još malo i za ručak ću jesti svoju vlastitu salatu.
Gola sam i bosa, što jes jes, al gladna neću bit!!

Ondak sam jedan dan otvorila vrata , netko je zvonio. Poštar. Sa Raba mi je stigla marama (i kolačići). Prekrasna. Toliko je lijepa da nisam izdržala da ju ne sfotkam.
Eto ljudi diljem hrvatske čuli što mi se događa ( najgolija i najbosija!) te skupilo volje i poslalo mi neka bar imam da se zaogrnem.
Hvala 7 dana.

Moj prvi anđelčić. Jest da nije prelijep, nekako mu lice nije milo, ali prvi je pa sam si oprostila, na njemu sam učila. Neka ga. Meni dopada.

A puzzle me stvarno nervira. Ništa se ne mičem s mjesta. Tu i tamo posložim pokoji djelić ali čovječe ubio me u pojam. Slažem ga već 5 dana a nisam se maknula s mjesta. Sizif, to sam!

Dunrobin Castle, Scotland

2010-07-08T08:57:00.001-07:00

Evo sam si kupila 2000 puzzle neka imam što radit na bolovanju kad su dani dugi i dosta prazni.
Radit ne smijem puno, odmarat treba i mirovat.

U Škotsku znači krećemo!

Grah se posložio nekako tako da su mi u ruke dolazili dijelići ovih rozih cvijetova. Pak sam to uspijela složit.

Inače, sam u životu , do sada složila jedno dva puzzla. No ti su bili od 1000 i 1500 i to pred par godina. Slagala sam ih oko mjesec dana. Za ovaj ne znam koliko će mi trebati. Napravila sam si stolčić i na stolćiću ću radit a njega, stolčić mislim, prenosit tamo gdje mi paše. Pa sretno mi bilo.

Inače mi jučer bio dan kad mi se novac samo skupljao. Mislim, jednaka sam sirotinja kao što sam i bila, gola i bosa kao i uvijek, nije to bio neki velik novac, ali bilo je čudno.

Prvo sam na trafici kupovala križaljku kad li vidim 20 kuna. Netko ostavio. Ja, poštena (gola i bosa, ovo naglašavam) dala sam novac trafikantu. Ovaj je nešto pričao na mobitel (ima li ikoji trafikant koji ne priča na mobitel???) i samo je uzeo, ozbiljno kimnuo, ni hvala ni molim.

Onda sam ušla u WC i na podu vidjela ogromnu hrpu sitnih kovanica. Ne žutih nego srebrnih.

No nisam se polakomila (gola i bosa!) nego sam ih ostavila tamo dole na podu.

Onda sam išla u dućan i ženi dole na podu deset kuna. Sagnem se, dignem i ...dam ženi u dućanu.

Ih.

Čudan neki dan.

običan dan

2010-07-03T09:13:00.000-07:00

Evo nas maksimirskih patkica kako idemo u šetnjicu nakon popodnevnog ručka.

Ja sam jedan friško okupani pas.

I to meni ne dopada. Da me kupaju mislim!

Što i zašto oni mene kupaju!?!?!?

Zašto o zašto pitam ja vas?!?!?!?

Imam molbu za štovano čitateljstvo. Naimekae. Ne znam kako staviti slike da idu na primjer iza teksta. Da idu po cijelom tekstu a ne da mi se sve postave gore i ni makac. Ako netko zna bila bih jako zahvalna ..........

Evo na primjer ja bih sada stavila maksimirske patkice iza ovog teksta. No će mi ih staviti na vrh posta. Prosim pomoć. "Plosim plosim"...rekla bi moja...ma nije važno tko bi rekao važno je da ja POIMA NEMAM s tim fotkama. help plizzzz

Križaljke

2010-06-25T09:14:00.000-07:00

Ako me krasi ikoja osobina koju priznajem pod vrlinu to je upornost. Uporna sam ko mazga i to u svemu.
Što si prepisujem pod dobro.
Mislim ta upornost mislim.
Kakve to ima veze s naslovom pita se sad začuđeno malobrojno štovano čitateljstvo?
Što sad ona tu lupa o upornosti i daje sliku križaljki?

Zato što one traže upornost. Eto zato. A pogotovo talijanke.

Križaljke nisam voljela. Prije. Sad ih volim. Volim ih od trenutka od kad sam spoznala da su one izuzetno sredstvo za opuštanje. Sad često kupim Skandi ili Kvizoramu (ostali su nekako bljak dosadni) pa onda prvo rješavam talijanke.

Te talijanke e te su mi najbolje. Najdraže. To mu dođe da moraš sam sve ispunit. I crna polja i prazna polja. I tu mu dođe da moraš bit uporan ko mazga . I ić uvijek nanovo. Vodoravno-okomito.Po sto puta. Dok ne ispuniš.
A to meni dopada.

Tu imam osjećaj da sam sam svoj majstor, odnosno da sama kreiram stvarnost.
Kako je ona kreirana (hrpa brisanja, krivih ucrtanih polja i hrpa gluposti preko kojih se onda pišu ispravne gluposti) vidi se na prvoj slici.
Ja se nedam. Neće mene jedna talijanka.
I svaki put kad idem rješavat kažem samoj sebi "ova će ti biti uredna, pazit ćeš i sve ćeš popunit kako treba". No šipak. Još nikad talijanku nisam uredno ispunila. Nikad.
Na toj dakle slici, koja je ispunjena vidi se kako to izgleda. Ne znam kako štovano čitateljstvo to radi no moje su slika i prilika neurednosti. Ali na kraju budem zadovoljna, jerbo obično ju ipak uspijem riješit.

o.a.
Ova koju sam rješavala danas,ima dva pojma o kojima ja ,pojmovima, poima nemam.
Pak su polja ostala prazna.

A i pod 16. okomito ima pojam koji me sram napisat: kaže pod 16. okomito :"Plemić iz opere "Ljubav i zloba" V. Lisinskog".
(To bi Viola morala znat, Viola javi se :) ).
Sve me navodi na Vukosav, mislim prvih pet slova su Vukos.. no to iz principa ne mogu i neću upisati jer kakobi se neko mogao zaljubit u nekog ko se zove Vukosav? I kako bi onda mogla nastat ljubav a pogotovo opera koja u naslovu ima riječ ljubav???!?!?!
... ccc.. Vukosav ..pa nisam ja od prekjučer...ccc.

Pa kako to tako ne može bit to sam ostavila 16.okomito, zadnja dva slova, prazno.

pa ništa pametno u ovom postu

2010-06-19T07:30:00.000-07:00

Eto novi post. Jedan brzinski.
Jerbo za više nemam vremena. A bi. Fali mi moje laprdanje.
No nisam doma zadnja tri tjedna nego samo sada trenutno na par sati.

Mali je pas oke.
Ja sam pak puna posla i sva u figuricama koje modeliram u javnoj ustanovi.
Tako su lijepe da bi ih čovjek samo gledao i gledao. Nije da se hvalim nego se baš hvalim. (tu smajlić smješko).

Sad trenutno , u ovom času, imam projekt koji treba danas dovršiti a to su ormari na balkonu koji su bljak tamno smeđe boje. Pak sam zamislila da ih presvučem bambusom. Pak sam kupila bambus i sad me čeka rad, rad i samo rad.
To ti je tako kad si rođen kao žena. Ondak samo radiš.

Žurim, jurim, hitam, ormari čekaju.
Naravno prije treba probuditi Muškarca jerbo neću sve sama. Pak dok njega probudim trebat će još 45 minuta. Kad taj odvali spavat..., mislim stvarno... (tu smajlić dubokog očaja).
mani stvarno što sam starija i starija ,sve manje jasno čemu oni uopće služe.....?!???!!! . Muškarci mislim.(tu smajlić vrćenja očima).
Mislila sam da ću nekad shvatit, no godine prolaze a meni oni sve manje jasni... (tu smajlić smješko).

Žurim dakle, jurim, hitam.

PS.

Ono gore je limun koji sam posadila pred cca mjesec dana. Sad je mala beba. Jedan ide mom bratiću jerbo ga je bratić naručio. "Čuj, onaj limun mi se posušio posadi mi novi" tonom neka ja to izvolim napravit, a drugi je isto po naruđbi. Daklen meni ne ostaje ništa šmrc.

Baš lupetam danas.

2010-05-26T08:20:00.000-07:00

Nešto nemam inspiracije. Od kad ne čitam novine za definitivno a bome ni dnevnik ne gledam za definitivno od tada nema inspiracije ni za lijek. Sve nešto hodam svijetom i šire, promatram ljude, promatram sebe i nekako sam usporena sto na sat. Radijus mi je kretanja sužen, ništa se ne događa da bi to bilo značajno za zajednicu. Naravno, nisam ja Kosor da bih bila značajna zajednici. I šire.
Glava mi je prazna. Što i nije loše.
Svako jutro hodam. Šetam. Idem nekuda. Ja, mali pas i prijateljica. Obavimo ponešto.
A zatim promatramo cvijeće. Promatramo voćke. Promatramo ljude. Promatramo pse u dvorištima. Pratimo domino efekat. Jedan zalaje, cijela ulica laje. Ima jedan koji se vrti oko svoje osi svaki puta kad vidi Malog Pasa. Zovemo ga Ventilator.
Promatramo kuće. Krovove. Vrata. Ograde.
Živimo kao u srednjem vijeku.

I dobro mi je. Baš mi je nekako dobro.
Bez strke. Bez buke. Bez prevelikih gužvi.
Samo živimo.

2010-05-25T11:00:00.000-07:00

U ovoj kući nešto se malo i radilo. Stoljnjaci su baš ispali oke, boja je fantastična samo što ih treba dobro ispeglati a meni se neće. Pa će peglanje pričekati neke bolje dane.

Moj mali vrtak i dvije najdraže biljke.

A onda šetnja :

Prvo sam se uvalio.

Onda sam čekao da netko dođe da me pomiriši.

Dočekao jesam , ali bio je to mužjak a to me uopće nije interesiralo.

Onda sam zagunđao i potjerao ga!

opet svakodnevica

2010-05-22T02:30:00.000-07:00

Jučer smo se šetali Mali Pas i ja i usput htjeli kupiti razglednicu na trafici.
"Molim vas razglednicu Zagreba"
"Nikakve razglednice nemamo".
Pa ti reci.
I kako da se ja javim okolo ljudima ako nemam na čemu pisat, kako pitam ja vas?

Ondak sam kupila marku, razglednicu ću već negdje nać i otišla sam se sjesti na klupu e da bi Malom Psu dala vremena da u miru pomiriši i provjeri svaku travku i korov u rasponu od cca 30 metara i šire.
Prijateljica je pak išla provjerit Loto i tako sam sjedila sama na klupici. Ko kakvo siroče.
Tu dolazi jedna žena i kaže :
"treba mi netko tko će tu biti pet minuta da mi pričuva psa. Ja samo idem kupit čokoladu", te mi uvali uzicu u ruke, psa u odgovornost i nestane.
Sjedim tako sa tuđim psom , gledam u prazno i sve se nešto pomišljam kako ovo možebit skrivena kamera i kako će me tu sad ostavit do 10 navečer neka sjedim i neka držim pasa. I kako će mi se cerekat negdje iza ugla. I kako će onda doć i reći mi da je ovo bila skrivena kamera.
Ondak dođe prijateljica, ništa nije dobila na Lotu, jer da je sigurno ne bi došla k meni na klupicu. Ja joj iznesem svoje hipoteze o skrivenoj kameri i kako ćemo sad obadvije tu sjedit dok se ne spusti noć i kako će se onda negdje oko ponoći pojavit netko kome ćemo se smilovat i reći nam da sad možemo pustit psa.
Onda je došao i Mali Pas sa svojih izviđačkih aktivnosti.
Taj kad je vidio da ja na uzici držim drugog pasa i još mu i tepam samo se okrenuo od mene. I glavu , i malo tijelo i samo me je ignorirao.
Živ primjer ljubomore.
I tako.
Sjedili smo tamo čekajuć Bahuna ili nekog drugog da nam pokaže odakle nas snimaju, pripremali smo se za osmijeh, no je onda došla vlasnica psa, zahvalila se, uzela svoje pseto i otišla.
Tak da ja ipak neću bit na televiziji. Neću biti slavna. Neću biti selebriti.
Eto što ti je moja sudbina.
A baš sam se već pripremila u glavi za slavu. I baš sam već mislila kako si moram malo izvježbati potpis jer će svi htjeti moj autogram. I kako moram frizeru. I kozmetičarki. I...

Niš.
Možda onda drugi put.

2010-05-18T09:37:00.000-07:00

Nemogu vjerovat da već dva dana nisam napisala post. Nešto se sve bavim drugim nekim stvarima a i inspiracija me baš ne tuče. Kako bi i mogla kad šetnje pasa, kuhanje i nakuhavanje i nije baš neki inspirativan posao. Ni motivirajuć bome. No danas nam je u šetnji bilo sasvim oke, jedino što mali pas neki teški individualac i ne moš mu se pribiližit i nemoš. Ima jedan jazavčar kome Mali Pas baš simpa. I stalno dođe do njega i stalno ga gleda i stalno ga zove da se druže.
A što radi Mali Pas?
Mali Pas gunđa, okrene se i ode. Jazavčar za njim. Mali pas zagunđa i opet ode. Pa ti imaj društvo uz takvog pasa!
No smo ipak sjeli na klupicu pa nam se pridružila vlasnica jazavčara pa smo si malo popričali.
Ono, da se ne osjećam ko da sam sama na svijetu, kad već Mali Pas to voli.
Ja bome ne volim!
Al štoš uz takvo nedruželjubivo stvorenje, što?

Ondak smo išli doma. Tu sam kuhala . Kao svaka poštena hrvatica znači kuhala sam. Onda sam pogledala koš za peglanje, ali sam vrlo brzo maknula pogled, jerbo me isti zgrozio. Ne znam samo kako si neko može to dozvolit? Tako prepun koš nespeglanog rublja!!!
Slegnula sam ramenima dakle na takvo neodgovorno ponašanje i takvu domaćicu. Da mi ju je samo upoznat? Mislim da bih ju samo prezirom pogledala.

Onda sam legla i čitala Trag.
E tu sam na svom! To s Tragom mislim.
Moja se prijateljica meni zgražava kako mogu čitat i kupovat na štandu te romane, a što ću kad to volim??! Ne da volim, obožavam! Em kupovat em čitat.
Kad naiđem tako na te stare štandove sa starim romanima jednostavno se raspametim.
Onda stojim tamo i biram, biram, biram. Već sam svima dosadna od tog biranja, no briga me , bitno da uživam.
I tako sam bila naišla na štand di su bili stari romani. Carstvo!!!
Prvo sam uzela jednog alan forda i sirius, to prekjučer no kad sam to otvorila bilo mi je tako doooosadno da sam jutros uzela te iste romane (bože da me mama vidi) i išla se đorat.
Pak sam Sirius i Alan Forda zamijenila za dva Trag romana.
Ima još i jedan Zagor u kojeg sam se zagledala, al čovječe skup onaj što prodaje, mislim skup taj Zagor, pak moram nekako spustit cijenu. Za sada imam ta dva Trag-a a onda vidjet ćemo. Možda kad njih pročitam uspijem đorat za Zagora. Puta dva.

Moja prijateljica kaže "kako možeš to čitat?" I mislim da se duboko u sebi zgražava što se uopće zaustavljam kod tog štanda i kupujem staru robu. Ne da mislim, sigurna sam, jerbo kad sam se ja zaustavila ona se odmaknula par koraka tek toliko da putniku namjerniku pokaže da ona nije samnom. I okrenula je glavu od mene, kao nije ona iz tog filma.
Te ju stoga nisam ni pitala da li bi možda i ona htjela jednog Alan Forda? Nisam i bok.
A u stvari ona ne zna koje zadovoljstvo propušta u životu.
Jest, volim ja i knjige. Čitam knjige. Čitam ih sve u šesnajst.
No ponekad mi dođe da mi se živo fućka za sve. I za knjige, i za svijet oko mene, i za ljude, i za stvari, i za ....
ma za sve...
i ondak se stanem tako pored nekog štanda i satima prebirem. Mislim mogla bi satima prebirat da prodavač ne postane nestrpljiv. Ali svi su ti prodavači isti. Počnu cupkat nogama. Isto ko Mali Pas. Sve muškog roda voli cupkat nogama. A cupkanje nogama znači nestrpljivost. Onda kad vidim da prodavač cupka nogama, onda brzo uzmem nešto, tek toliko da ga smirim i da si osiguram da me i sutra primi. I trpi. O čovječe, mogla bi tamo stajati cijeli dan i prebirati. Kad prodavači ne bi cupkali.
Pa sam zaključila da ni prodavači ni Mali Psi nisu uzori strpljivosti.
I sad se bavim čitanjem vrlo napetog šunda.

Jastučni pas

2010-05-16T02:46:00.000-07:00

2010-05-14T06:31:00.001-07:00

U zadnje sam vrijeme baš nešto li-la. Ni simo ni tamo. Idimidođimi tako sam nekako.
Prvo me boli svaki dan , nešto me boli otraga na leđima pa mi toga dosta.
Onda mi ide na živce da ne mogu u ovoj zemlji nisakim razgovarati jer svi samo nešto gunđaju i svi vide samo loše stvari i svi ponavljaju fraze koje su čuli, preuzeli ne razmislivši, te ih ponavljaju meni jerbo nemaju ništa drugo za reć.
Dosta mi Kosorice na TV, dosta mi obuzetosti Hrvatske samom sobom, dosta mi te zemlje u kojoj sve nezadovoljno, bespomoćno, predano.
Mi u stvari nismo bespomoćni, ali nam lakše tako. To je linija manjeg otpora. Može se. Sve se može. Samo treba htjet. A u ovoj zemlji valjda nekakva takva energija da nitko ništa ne želi.
Ma dosta mi.
Osim toga u ovoj zemlji ljudi sebe ne vole. Kad čujem kako o sebi pričaju meni se diže kosa na glavi. Svi pljuju po sebi. Mislim da je i to linija manjeg otpora, jer ako za sebe kažeš da si glup, da ne znaš, da si lijen i slično onda te to oslobađa obveze da se pokreneš i da nešto radiš. BILO ŠTO.
Onda mi dosta ukazivanja na probleme. Čovječe u ovoj zemlji 4,5 miliona ljudi ukazuje prstom na problem. No nikoga da bi taj problem riješio. Mislim što ukazuješ ako nemaš rješenje? Zar te to čini većim u vlastitim očima? Vjerojatno da.
Onda mi dosta lijenosti. E toga mi je najviše dosta. Onda mi dosta opravdavanja samih sebe. Non stop se neko opravdava što nešto NIJE učinio.
Malo mi je svega dosta.
A najgore ti što ne možeš živjet sam. Što se moraš družit. Što smo mi društvena bića i ne možemo opstati sami. A kad se družim dođem doma sva puna negativizma. Tuđeg. Usput pobranog. Ni kriva ni dužna.
Jer većinom šutim.
Većinom pokušavam bit dobar sugovornik.
Većinom pokušavam od dana napravit nešto. BILO ŠTO.
Ne očekujem da će mi drugi dizat raspoloženje, trudim se podignut si ga sama.
No bome ne očekujem ni da će me drugi zakopavat u zemlju. Svojim ukazivanjem na negativnosti u okolici i komentiranjem istog.
Dosta mi.
Dosta mi je cinizma kao obrambenog stava. On je zgodan neko vrijeme ali nije zdrav. Jer ako postane sastavni dio života, ako se na sve stvari gleda cinizmom i ironijom nije to zdravo. Neko vrijeme da. Ipak te on obrani od stvari koje su prevelike za tebe. Ali čovječe da cinizam postane sastavni dio svakog odgovora, svakog razgovora, to fakat previše.

Ovo je jedna razmažena nacija. To odgovorno tvrdim.
Lijena do boli. (čast iznimkama). Lijena ne u smislu da je to nacija neradnika, nego lijena u smislu promišljanja samih sebe, života, smisla, te postavljanja prioriteta.
Nema toga kod nas. Nema razuma.
Samo emocije. I to one najnegativnije. Tako naviklo u ovoj zemlji. To folklor ove zemlje. Kuknjava nad sobom, ogovaranje drugih, slijepo kopiranje amerikanizma (to je sad novo), lažnomoralno užasavanje nad postupcima drugih ljudi bez ijedne trunčice kritike prema samom sebi.
Ma stvarno mi dosta.
Jer na ovom svijetu nije sve tako crno. Samo to treba htjeti vidjeti. Na ovom svijetu ima predivnih stvari, predivnih ljudi, predivnih mjesta, prekrasnih događaja.
Samo treba željeti otvoriti se za to. Željeti se pokrenuti . Željeti vidjeti i tu drugu stranu života.
Nije mi jasno, stvarno mi nije jasno zašto velika većina to ne želi?

Mali pas,Valerije i dječja vestica

2010-05-09T08:10:00.000-07:00

Dok mali pas dremucka i odmara svoje umorno tijelo, dotle mi ostali nešto i radimo.

Ovaj dječji đemperćić je dovršen ali sam ga zaboravila slikati kad je bio gotov.
A na kraju je kad sam dodala svega i svačega ispao jako jako jako dobar.
Već je dat u ruke novoj , ponosnoj maloj vlasnici.
Pa sad vidjet ćemo kako će biti zimi, hoće li ga vlasnica nositi ili će ga staviti na neku
izložbu,
tako je to dobar đemper!!!!

I dok se tako mali pas odmara a služavka mu ili štrika ili usisava ili već radi neki kućanski posao dotle se Valerije širi te pokazuje pretenzije okupacije malopasovog teritorija.
Valerije je pozvao i užu familiju. To još prije. Nakon što je uža familija došla i nastanila se , sad poziva i širu.
I upravo sam vidjela da se Valerije seksao.
Daklen imat ćemo potomstvo.
A mali pas ni da bi!
Mali se pas ljutio i ljutio, a sada je postao flegmatičan i više se ne obazire na Valerija i njegovu svitu.
Živi bili pa vidjeli što će dalje biti.

(o.a. ako se ove slike usporede sa slikama od prije dva posta, vidjet ćemo kako Valerije malo po malo, mic po mic, šutke osvaja teritorij. )

Zvrrrrr

2010-05-07T11:26:00.000-07:00

Ja ne znam kakvo iskustvo ima štovano čitateljstvo sa anketama preko telefona, ali čovječe kod nas to prešlo sve granice.
Evo upravo zvalo da pita jesam li ja gospođa ta i ta.
Odgovorim potvrdno.
"Ovdje Branka " kaže a ja počnem tiltat jer shvatim da me iz podnevnog dremeža nije probudila prijateljica, ili prijatelj ili neko tko me nešto treba ili koga trebam ja, već Branka koja će me pilit sa nekim pitanjima. Još ne znam kojim ali Branka se ne da pak ću to ubrzo i saznat.
"Oprostite što smetam" kaže ona ljubazno na što prešutim jedan od mogućih otrovnih odgovora, naime kad bolje razmislim svi odgovori bili bi otrovni, dakle prešutim i strpljivo čekam , ubrzano razmišljajuć kako da ju skinem s telefona a da pri tome ostanem ljubazna.
"zovem vas u vezi Iskona" e tu mi puklo, mislim fakat mi puklo, .ebote Iskon pomislim, pa jesi mene našla davit te odgovorim "nismo zainteresirani na Amisu smo i ne mislimo ništa mijenjat" rečem, ona kaže "dobro hvala, do viđenja" i poklopi slušalicu.
Ja ostanem zblesirana jer kad se zbrojim nema dana da netko takav ne nazove, i sad mi stvarno dosta, pa ne moram se ja nikom opravdavat, nikom govorit što doma imam što nemam, nije mi jasno odakle im drskosti da tako nazivaju.
Da je to jednom mjesečno pa hajde, ali zaredali , ljudi moji, ovi zaredali, sad će mi i na vrata počet dolazit.
Znam ja da svi ti ljudi rade svoj posao, al što je previše previše je.

biseri dnevni

2010-05-03T04:50:00.000-07:00

Radila sam pogače od sira danas u jutro, bože odurne su, bljutave, iz ovih stopa idu u smeće.
To ti je kad se praviš pametan.
U receptu kaže da se stavi maslac.
Meni se nije dalo izlazit (ponovo) van na ovo bljutavo sparno vrijeme pa sam stavila ulje.
Bljutavo da bljutavije ne more bit.

Ondak smo ručali, bilo tu neko meso, mali pas je dobio kost pa sam sada mirna jedno sat vremena i šire. Jerbo osim vrabca, i po novom golubova, mali pas ima novu zanimaciju.
Kost.

I što se ono još pametnoga događa?
A tja.
Skoro ništa.
Bilje mi raste osim ono koje je sprženo. Žao mi bilja ali ne mogu mu pomoć. Spržilo prejako sunce i moja indolencija. Neka mi oprosti. Bilje mislim.

Gola sam i bosa i dalje, osim što sam kupila sebi jedne hlače ljetne. Pak ih sad ponosno vodam okolo. Da se upoznaju sa svijetom i šire.
I jedne traperice sam našla i to bi ukratko bilo to u vezi stajlinga i oblačenja.
Jerbo za nas male i sitne ništa nema. Nema!!!!
Sretna sam da sam i to dvoje našla.

Gola i bosa!!!

uljez na žlijebu

2010-04-29T08:10:00.000-07:00

Mali pas ima velikih problema u zadnje vrijeme.
Ima problema sa jednim vrabcem koji ne poštuje njegov teritorij.
Taj vrabac evo već tri dana dolazi na žlijeb i pjeva.
Mali pas je u šoku.
Jer kako može? O kako može?

Meni osobno nije jasno kako da se postavim. Da li žlijeb spada u naš teritorij ili ne pitam se e da bih mogla biti pravedan arbitar.
Jerbo ako žlijeb nije naš teritorij tada mali pas nije u pravu.
Ako je, onda opet moram biti na strani malog pasa a protiv malog vrabca jerbo mali pas čuva kuću. Moju.

Mali pas je iz gore navedenih razloga često na balkonu u lovačkoj pozi. Odnosno ima dvije poze . Jedna je lovačka, s jednom nogom podignutom u zrak gleda uljeza al ne može do njega.
Druga poza je poza istitnskog šoka.
To mu se vidi na faci.
Mislim da ga pita , vrabca naravno "odakle ti drskost da dolaziš ovamo?"

A vrabac?
E taj se ne da smetati. On dođe i cvrkuće. Pa ode . Pa opet dođe.
Taman toliko ode da mali pas može malo doći k sebi od silnog šoka i nevjerice.

Mislim da će nam biti zanimljivo.

2010-04-27T10:34:00.000-07:00

evo da se ne bi reklo da mi doma ništa ne radimo. Osim što nakuhavamo još i pletemo zimsko.
Jako sam zadovoljna sa ovim šalom i kapicom. Jako sam si ponosna na sebe. Ispalo je točno tako kako sam zamislila, što se meni inače rijetko dešava.
Sad se idem malo šepurt.
Mislim, zaslužila sam.

hasanaginica

2010-04-25T11:24:00.000-07:00

to drvo gledam svako jutro kad si radim kavu. fascinira me ova bjelina.

Pa se pitam :

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;

svakodnevica

2010-04-20T06:31:00.000-07:00

Jutros rano mali pas i ja bili smo se uputili na turneju a) pet shop b) knjižnica c) mesnica.
Mali pas je ponosno sjeo na prednje sjedalo u autu u maniru "ko mi je ravan" glave visoko uzdignute, ipak on se vozi na prednjem sjedalu. Knjižnica nije daleko, ne znam zašto smo uopće i išli autom, ali eto meni nekako lakše tako.
Ipak sam i ja carica. Kad već imam cara u kući.
I hranim ga.
I tetošim.
I redovno služim.

U svakom slučaju za 8 minuta bili smo na licu mjesta. Tamo di smo trebali doći. Našli smo mjesto za parkiranje, izašli van i lagano, s noge na nogu krenuli u pet shop. Jerbo sam odlučila da se više neću natezati sa svim, ama baš svim penzionerkama moga naselja, te da ću mu kupit lajnu, te tim genijalnim potezom umirit nemirne duhove. Penzionerske. I ostale.

Ušli smo dakle u petšop i mene skoro skroznaskroz lupio infarkt kad sam vidjela cijene lajni. Od 125 kuna nadalje. Promumljala sam "skupo je" našto mi je prodavačica odgovorila svisoka "ja ne držim jeftine i nekvalitetne lajne". To je pak kod mene rezultiralo osjećajem da sam na krivom mjestu u krivom svijetu u krivo vrijeme. Neš ti sirotinja se drznula ući gdje joj nije mjesto.

Onda mi je i dalje svisoka rekla da tu "ima ova od 75 kuna" pa neka kupim tu. Nije mi to ni trebala reć, već sam ju bila skenirala i već sam bila odlučila da ću kupit tu i niti jednu drugu, ali svijete, sram me reći, sirotinjo i bogu si teška I TA MI JE BILA PRESKUPA.

No dobro, ako se mora mora se. Ako je za opće dobro, a jest, jer će sada sve penzionerke moga naselja biti mirne i smirene, imati će lagan san i neće morat brinut "pas vam mora biti na lajni",
te stoga nemat višet burne i nemirne noći opterećene teškim morama u kojima se svako malo objavljuje mali pas bez lajne ; dakle ako se mora mora se, altruist sam ti to ti je, činim stvari za opće dobro, skeširala sam tih 75 kuna bez ijedne više riječi. To što mi je srce krvarilo (zbogom nove eventualne cipele, gola sam i bosa i dalje) nitko osim mene nije vidio. To je zato što sam takva! Stoik sam to ti je!
Altruista i stoik!

Dakle uzeli smo tu nadasve kvalitetnu lajnu (baš me zanima koja joj je marža) , te ju stavili u ruksag i krenuli put mesnice da kupimo govedinu za saft. Ušla sam u mesnicu te s vrata odmah počela govorit "molim vas malo govedine za saft" jerbo je to moja poza. Jerbo ja ne znam prepoznati meso. A bome ne znam niti koliko mi treba. Mesa mislim.

E sad...da ja nisam nastupila tako kako sam nastupila bilo to neodgovorno. I nerazborito.
Jerbo bi on mene pitao "što ćete?" "ja bih rekla "govedinu" ali ne bih pojma imala u koje meso da gledam. Pa bi vjerojatno pogledala u teletinu. Ili ovčetinu. Ili veprovinu. U svakom slučaju sigurno je da bih pogledala u krivo meso. I onda bi me on razotkrio. Te mi podvalio. Svinjetinu pod govedinu. Kobasice pod mrkvu. Ili nešto slično. Već bi se on sjetio.

Ovako , taj ingeniozan potez rezultirao je njegovim činom uzimanja komada govedine u ruke, bingo sad znam, sad vidim, te je pitao "jel to dosta?" .
Hmmm. Našao je koga će pitati.

No i dalje sam bila u prednosti. Nema majci da mesar shvati da ja nemam pojma o mesu. Te sam rekla "previše je, neka bude pola". Pri tome uopće pojma nemajući o čemu ja to pričam, no mora se. Takva su vremena. Cilj opravdava sredstvo. Neka bude pola i točka!

18 kuna.
Tu već polako tiltam jer polako odlazi i moja nova suknja. Nebu pod oblake.

Zatim smo krenuli put knjižnice. Izvadila sam tu novu, zlatom optočenu lajnu, baš me zanima di su sakrili dijamante, te malog pasa svezala za ogradu.

Jadničku sam zaboravila pustit lajnu, mislim pritisnut onaj gumbić da se lajna razvuče pa je čekao na cca 20 cm dugoj uzici. Njemu u prilog moram reći da prvi puta od kad idemo u tu knjižnicu nije cvilio, nije plakao, nije izvodio kerefeke kakve uvijek izvodi, nije pokušavao doći zamnom u knjižnicu, nije pokušavao izazvati sažaljenje okolnih prolaznika svojim tužnim cviležom koji govori "ostavili su me oh ostavili su me jadnog i nezaštićenog". To što smo mi 4 metra dalje i što neprekidno izlazimo iz knjižnice da tu strvinu od lije malo pomazimo, to njega ne zanima . Ne , njega to uopće ne zanima, samo izaziva sažaljenje okolo i mračnu mržnju tih istih prolaznika prema gazdama koji su "tako okrutni, kako su samo mogli?
Ne. Ni zvuka nije ispustio. Izgleda da je bio previše šokiran što je na lajni.
Te sam stoga mogla odabrati knjige u nekom miru božjem za kojeg nisam znala ni da postoji.
Halo!! Biram knjige bez da cupkam i trepećem jer izvana ne dopire nesmiljeni jauk, bolni i teški uzdasi i cviljenja. Ne! Mir pod kuglom nebeskom!!

Brzo sam to sve obavila, knjižnica je knjižnica tu sam svoj na svome. Kako nisam u mesnici. Ili u petšopu za careve.

I ondak smo sjeli u auto i vratili se kući.
I tako je prošlo još jedno obično jutro.

bemu bučnu subotu

2010-04-17T05:13:00.000-07:00

Je da.
Danas se svi našli nešto radit. Osim malog pasa koji se razvalio na suncu.
Susjed baš danas našao kosit.
Ovdje prolazi neki auto sa razglasom i viče da uzima stari otpad čini mi se.
Drugi susjed cijepa drva, o svijete, cijepat drva u sred Metropole i to još u proljeće.
Auti prolaze mojom slijepom ulicom ko ludi.
Buka, sama buka.
Ptičice pjevaju ali se ne čuju.
Neki drugi susjed nešto pili.
Mislim sela, o sela.

Mislila sam da živim u gradu. No ne. Živim na selu to ti je.
Taman kad sam si mislila imat subotu za odmor od silne buke ne moš ništa.
Bemti susjede.
Bemti košenje trave.
Bemti hiperaktivnost.
Bemti proljetne radove.

Ja sam jedna maza mazasta

2010-04-14T06:10:00.001-07:00

2010-04-10T07:55:00.000-07:00

78-godišnja Elizabeth Taylor se udaje po deveti put

Balerina rokoko Pišekica diže noge visoko

Golu Avu Karabatić za grudi stišće njezin dečko

Na reviji u Areni ispadale zaobljene guze u halterima

Oduševljeni izložbom na kojoj su se pipali leševi

Johnny Štulić se vraća u Hrvatsku?!

Što je žena bez brkova - Maja Morales sigurno nije

Eto. Ostavljam tako komentar na jednom blogu te čekajuć da se isti primi malo skrolam do kraja.
I gledam naslove.
I sad se stvarno, ali stvarno ne mogu odlučiti što bih od toga prije pročitala.

Dobrojutro hrvatska.

2010-04-07T10:51:00.000-07:00

Ja ne mogu jesti onu bljak kožicu na mlijeku.

Muškarac ne može jesti grašak.

Jedna poznata ne jede mrkvu.

Zanima me kako stvari stoje sa štovanim čitateljstvom?!

Računica

2010-04-06T05:26:00.000-07:00

Ovako je stanje za sada.
Kupila sam dva binga. Ništa nisam dobila.
Onda sam na trećemu u prošli ponedjeljak dobila 11 kuna i 50 lipa.
Pa sam spremila 1,50 lipa u novčanik i uzela novi listić.

Ovaj ponedjeljak, jučer dakle , ništa nisam dobila. šmrc.

Uložila sam znači 30 kuna.
Dobila 11,50.
U gubitku sam 19,50 lipa.

I sad idem kupit novi listić.
Da povratim gubitak.
Idući ponedjeljak mislim dobit 22 miliona kuna!!

Pitanje

2010-04-02T13:13:00.000-07:00

Koji je ovo hrvatski pisac? :

"..A do nje kao lepršast oblak savija se nježno haljina od bijelih čipaka oko bujne mladice visokoga čela, dugih trepavica, crne bujne kose, nad kojom kruna od alema ljeska. Veliko joj oko sijeva kao rosna ljubica, nježni joj se vrat savija poput ljiljana, a rumene usne smiješe joj se dražesno, kao da je lahor pirnuo ružicama. To je Marijeta. A dalje si vidio o svjetlilu vošanica sve više ljepotica, sve više u crno odjevienih plemića. do Marijete sjeđaše čovjek odebeo, tupa nosa, kratko ostrižene plave kose, uzvinutih brkova, načičkan, našušuren u odijelu od modre svile vezanom srebrnom žicom. Sive oči, tupi nos, debele usne, šiljati brci - sve se to smijalo na njem."..

Šetnja

2010-03-31T02:38:00.001-07:00

Tko će mi otvorit vrata? Di mi je sluga?

Dokle ću ja čekat!?

2010-03-30T12:58:00.000-07:00

Frizerka me je samo gledala i napokon uspjela izreć "pa dobro što ste to napravili?". Ja sam šutila i prekrila se ušima preko glave. Nisam joj ni rekla što sam sve napravila.
a) jedna boja - rezultat mandarina
b) iduća boja - rezultat anemična
c) pramenovi - rezultat "o kriste što je ova radila s kosom?"

I sve to u dva dana.
Ponekad pomislim da sam stvarno mutava.
No cijelo vrijeme mi je bilo u glavi ovo "ako ne uspijem ošišati ću se". S tom sam namjerom otišla frizerki. No ona se nije dala. Pa je prekrila a) b) i c) bojom d) a onda na moj zahtjev me i ošišala.
Eto tak.
Kad netko nije normalan onda nije normalan. Pa neka plati!
A gola sam i bosa!

Stvarno dođu trenuci u životu da se zapitaš o svom zdravom razumu.
No ja se neću pitati.
Moglo bi mi se dogoditi da mi se odgovor ne svidi.

2010-03-28T11:52:00.000-07:00

Eto napokon je gotova ljetna vestica. Meni dopada. Nisam mislila da ću ju ikad dovršiti no mic po mic i čudo se dogodilo.

Uostalom kad god krenem nešto radit nekako ne mislim da ću ikad završit i stalno se čudom čudim da sam to ipak napravila.

Ovo sam petljala oko mjesec dana. Malo po malo. Po mom planu trebala je bit gotova za jedno mjesec dana (ako ikada bude ) no prebacila sam plan. Radnik sam udarnik!

I onda sam uzela foto aparat da ju slikam.

Mali je Pas bio na drugom kraju garniture.

Koja je dosta velika.

Dakle, ako logično razmišljamo rekli bismo da nikako on ne može biti u kadru.

I dobro bismo razmišljali.

No zaboravili bismo pri tome jedan bitan elemenat.

Elemenat : mali pas.

To se je dakle stvorenje, čim je vidio da sam izvadila foto aparat i čim je povezao da ću slikati drugi kraj garniture, diglo i kao usputno došetalo baš zamisli na taj kraj.

Taj me pas svakim danom ponovo i ponovo iznenađuje.

Poza mu je bila tipa "no dobro sad sam bio na jednom kraju, sad slučajno idem baš na onaj drugi kraj gdje se slika. Vidi čuda kako se to dvoje poklopilo",

Car je car i tu se nema što reć!

2010-03-27T11:47:00.000-07:00

Mislim ja sam stvarno tuka nad tukama.
Nema veće tuke od mene to ti je.
Bila sam odlučila da ću se sprefarbat u plavo, bit plavuša.
I odem kupit boju u dm, jerbo mi ovih par centimetara na glavi glupo vodat frizeru.
Mislim, ako ne ispadne dobro ionak mogu od 3 cm napravit 1 cm i neće se ni vidjet razlika.
I tako znači odem u dm i gledam boje. Ja amater i tuka.
I onda si pomislim, ma svejedno je, uzet ću najjeftiniju.
Nisam ja tuka što sam uzela najjeftiniju, tu sam još i pokazala stanovitu dozu inteligencije.
Nego sam tuka što se nisam sjetila da imam crveni pigment.
Mislim ono, kao da sam pala s marsa eto to sam.

I lijepo , hop hop stavim to sve na glavu i čekam. Čekam. Čekam.
Čekam da se pretvorim u neodoljivu plavušu.
U vilu.
U ljepoticu dana i noći.
U mis univerzuma.
Eto to ja čekam.

A zaboravim da imam crveni pigment.
Z a b o r a v i m.

I sad sam narančasta.
Narančasta ko ovaj gumbić dole na kojemu piše objavi post.
Narančasta ko naranča.
Još si samo trebam cvijetak stavit u kosu i bit ću dijete cvijeća.
n a r a n č a s t a.

I onda, budući da je tome tako, odlučila sam da ću sutra, odnosno prekosutra, budući da je sutra nedjelja pa dm ne radi, probat neku drugu boju.
Mislim sve je bolje nego bit ko mandarina.
Isuse ljudi će me zamjenjivat s mandarinom kad ću hodat po cesti.
Pokušat će me ogulit i pojest, eto to će oni radit.

Zato prekosutra neka izvolim otić i kupit nešto drugo.
Na primjer probati ću crno.

Koje sam ja sreće to crno će se vjerojatno pretvoriti u zeleno.
Tuka eto to sam. T u k a!!

Kako sam mogla zaboravit da imam crveni pigment? Kako?
Niš ja ne bi rekla da to nisam znala. Nisam znala i bok.
Ali z n a l a sam!!!
Samo sam zaboravila.
Isuse, sutra se neću ni pogledat u ogledalo.
Ne smijem.
Mislit ću da sam mandarina pa ću se pokušat pojest.
Samu sebe.

zaključci

2010-03-25T11:30:00.001-07:00

Nakon dugotrajnog i iscrpljujućeg razmišljanja došla sam do :

zaključak a)
Sa ljetnim gumama teško je uparkirat ako ti je parkiralište zameteno snijegom.
Zato obavezno moraš imat tepihiće u autu.

zaključak b)
Sve se svodi na hranu.

zaključak c)
Zaključila sam da moram pročitati knjigu „Čuvaj se senjske ruke“ jer nemamju nisam pročitala za lektiru i sad ne znam zašto se moram čuvati senjske ruke.

zaključak d)
Nije mi jasno zašto svatko želi biti različit. Svatko i jest različit. Nema dva živa bića koja su ista na ovome svijetu. Dakle, svi smo različiti. Što je to onda unutra u tom živom biću koje želi biti različito od drugih? A to već je. To mu je dato. Čini mi se da su to neki neurotični impulsi u tim ljudima. Zašto naglašavaju različitost kad različiti već jesu? Nešto mi tu ne štima.

ander konstrukšn

2010-03-22T11:58:00.000-07:00

Dok carevi spavaju običan puk ima vremena za tu i tamo nešto napravit.

Pak je eto običan puk počeo štrikati neku vesticu ljetnu sa koncem koji joj je poslala Romantales.
Romantales hvala.

Zatim običan puk ima viška glinamola pak je odlučio napravit zeku. I jaja.
To je sve u procesu izrade, no eto , tek tako da maknem onaj post od prije koji me frustrira jerbo me podsjeća tko sam ja i što.
Zna se tko sam ja i što. Običan puk i sluga onoga gore.

2010-03-16T04:14:00.001-07:00

Danas opet hvalilo malog pasa, o meni ni riječ. Mislim stvarno…

Šetali smo tako mali pas i ja, onako s noge na nogu kad li priđe jedna gospođa i kaže „ovo je najljepši pas u naselju“. Ja (iako ga nisam stvorila) ipak se nasmiješim, ono ponosna i kažem kao jedno skromno „hvala“. „A kako tek hoda“ nastavi ona.
„Ma vidi ga, prekrasan je. „ opet će. „Ima nešto u njemu“ nastavlja. „Pa kako to tako sam hoda?“
„Zato što smo ga učili odmalena“ ja ću.
„On prekrasno hoda, kao da je upregnuo sva četri kotača“ .
E sad. Baš sva četri kotača, pa nije moj pas ford fiesta!!

Mislim ovo što govorim sve je istina. Točno tako je bilo. Žena ga fakat hvalila sve u šesnaest.

„Jako je lijep. Najljepši je u naselju. Znate, imate vi lijepih pasa ali nemaju osobnost. Vaš ima šarma“.
Da ima šarma to znam, svoj šarm svakodnevno trenira na meni.
„Jako , jako je zgodan“
E pa sad ti reci.

Mislim, mogla se okrenut pa i meni reć koju liepu riječ. Mogla mi je reć kako mi frizura odlična. Kako mi hlače lijepe. Kako hodam graciozno kao balerina. Kako mi dobra jakna. Kako mi lijepa kapica. Kako se moj šarm vidi do Sljemena.
Mogla je svašta! Ali ne! Ona ništa. Mali Pas pa mali pas…
Di sam tu ja, di pitam ja vas?!
Mislim da ću odsad pa nadalje Malog Pasa prepustit da šeta netko drugi.
Onda opet.
Ako ga prepustim da ga šeta netko drugi onda ću tek bit bezlični anonimac.
Ovako ipak , uz njega, i ja dobim nešto malo pažnje.
Mislim tu i tamo okrzne me se pogledom.
Tu i tamo , nakon hvalospjeva psu, netko upita i mene nešto.

Što jes jes. Stvarno me tu i tamo okrznu pogledom. Časna riječ! Ne lažem.

A iskreno vjerujem da me netko i zapamti.
Mislim kad se sretnemo drugi put da netko od njih ZNA da sam mu od nekuda poznata. :))

2010-03-15T08:09:00.000-07:00

Neki dan sam u dućanu dobila zahvalu jednog kupca, mada mi bilo žao prodavačice. U stvari ni kupac ni prodavačica nisu krivi i ne znaš kako bi reagirao. Reagirala sam instinktivno , na prvu loptu, ali malo licemjerno jer se i mene ticalo a u idućoj sekundi sam shvatila da ću bit "poštena" i da me se u stvari ne tiče.
Ima jedan dućan , kao i hrpa dućana u metropoli koji su nabacani svime i svačime a mali su. Takav je i ovaj. Išla sam si kupiti šlape jer su stare pojedene od strane Malog Pasa a i same su se već ofucale.
E sad. U tim i takvim dućanima ako ti uđu tri kupca, ti kao prodavač si gotov. Jedan traži jedno, drugi drugo, treći te nešto pita. Dućan prodaje, samo da nabrojim neke stvari : šlape, cipele, piđame, ručnike, posteljinu, kuhinjske krpe, stoljnjake, djećju odjeću, žensku odjeću, mušku odjeću, kabanice, torbe, kravate, marame, kišobrane, dječje igre, dječje igračke, kape, šalove....
Da je isti, dućan mislim, velik i prostran nikome ništa. No to je mali dućančić a gazda bi valjda htio što više robe pa da se što više proda, pa da on može živit u ovoj našoj zemlji hrvatskoj.

E sad prelazim na stvar. Prvo je prodavačica tražila natikače za jednu gospođu koja je bila prije mene. Nakon 20 minuta gospođa je našla prave i ode na blagajnu da to isto i plati. Prodavačica je ujedno i blagajnica. Dakle i prodavačica odlazi na blagajnu da to naplati.
Ja gledam te natikače, netko mi rekao da su dobre i anatomske i mislim si kako ću ih probat i kupit ako budu ok, jerbo me stopala jako bole, pa mi dobro dođe sve što je anatmosko, za sada ne gledam na ljepotu.
Cijene su različite ali ima sniženje.
Ta gospođa koja je upravo kupila jedne, kupila je na sniženju. Upravo cijene po sniženju gledam i ja.
I sad.
"Da, ali te nisu više po toj cijeni od danas su skuplje , nisu više na sniženju" govori prodavačica-blagajnica.
Meni proradi u glavi prva misao "jebiga, sad su skuplje".
Kupac stoji i kaže "da , ali to nigdje ne piše"
"ma znam da ne piše, nisam stigla napisat nove cijene, evo tu su papiri da su od danas skuplje".
Kupac se neda "da, ali to nigdje ne piše" ponavlja a zatim uletavam ja "je, fakat nigdje ne piše, ne možete tako". Evo mene donkihota. I prijateljica je moja bila samnom pa i ona uletava "je, žena je u pravu, mi ne znamo da je od danas skuplje".

Istovremeno ja razmišljam "jebiga, ja sad znam, platit ću ih skuplje. e jebiga".
No i dalje donkihotovski stajem na stranu kupca i govorim "trebali ste napisati, ne možete tako".
"Napisala bih da sam imala vremena. Moj šef od mene očekuje da sve stignem napravit".

E tu mi ju je bilo žao. Razumjela sam ju. Nekako sam shvatila da neki tamo šef od nje zaista očekuje da i posluži kupca i bude blagajnica i promijeni cijene i.....

Pprodavačica se složila sa nama , ipak bilo nas je tri naprama jedan. Naplatila je natikače po cijeni sniženja (koje to više nije).
Žena mi se zahvalila "hvala što ste mi pružili podršku" a ja sam kupila one šlape natikače koje ionako nisu bile na sniženju pa sam platila tu cijenu koja je i pisala.

No nisam se osjećala dobro. Prodavačica nije kriva. A do šefa doć...he,he...to u zemlji hrvatskoj baš nije lako. Jerbo šefovi i šefići i vlasnici su nedodirljivi. To mi je jako poznato.
Bemti hrvatska posla.

Biseri i biserćići iz naselja i šire od a do h

2010-03-11T11:26:00.000-08:00

a)
Likovi u serijama uopće mi nisu seksi. Molim neka se poradi na njihovom seksipilnijem izgledu inače gledanje serija ostaje muka i jad.

b)
Ima jedna žena ovdje u mojem naselju koja svako veče hrani mačke. Ja joj se u stvari divim. Izađe van sa hranom, onda ih traži , skupi na hrpu i zatim ih nahrani. Djeluje mladoliko mada mislim da je penzionerka. Svako veče!

c)
Ima jedna mačka koja živi u Kerumu. Jučer je spavala na vrhu stepenica. Njoj mali pas obavezno pojede hranu. No mačka je sad već toliko debela da mislim da to ne primijeti. Pitala sam „a di je mačka kad zatvore Kerum?“ Reklo mi da ode spavati pod neki krov a ujutro se vrati u Kerum.
Kad je slučajno nema obazirem se i pitam se gdje je?!

d)
Obožavam akcije. Danas sam kupila zdjelicu za 4,76 lipa! Naprosto obožavam akcije!

e)
Luna je noćas , kad je pao snijeg , grebla po vratima i tražila da ide van na snijeg. To mi je ispričao moj mali prijatelj, Lunin vlasnik. Pitala sam „jeste ju pustili?“ „da, toliko je grebla da nas je probudila“. Luna je moja ljubimica, ljepotica mala. Crni rotvajler. Stanuje u prizemlju i svaki dan se pomazimo. Luna i Mali Pas se baš ne ljube jer Luna je mala i zaigrana, Mali Pas je pas u godinama. I pravi se važan. A mislim da je malo i ljubomoran kad Luni kažem „ljepotice moja mala“. Onda to moram ponovit i malom pasu ali barem triput i jako sugestivno da bi bio siguran!

f)
Iduća životinja koja će biti moja zvat će se Perla. To mi ime baš kul.

g)
Na trafici više ne prodaju marke.

h)
U malom dućanu malo sam gunđala „pa sve vam je duplo skuplje nego u Kerumu“. Odgovorilo mi „pa ne mogu drugačije“ . Rekla sam „da, ali to kupca ne zanima ja vam više neću doć“. Žao mi čovjeka ali u Kerumu je sir 9 kuna kod njega 12. Hrana u vrećici za pse je u 3,50 kuna kod njega 4,70. Pa ti kupi par artikala u malom dućanu!!

Zima zima

2010-03-10T07:08:00.001-08:00

e pa šta je

ako je zima nije lav

zima zima pa neka je

ne boji se tko je zdrav.

I ne boji se tko ima odjećicu!

2010-03-09T04:20:00.000-08:00

Nemoš ti s lutrijom hrvatske na zelenu granu. Ja sam napravila sve što je bilo u mojoj moći ali jednako sam gola i bosa kao što sam i jučer bila. Ne da nisam dobila peticu nego nisam dobila niš!
Niš! Samo jedan papirić za smeće eto to sam dobila.
Nemoš ti. Lutrija hrvacke za mene amatera za mene je prevelik zalogaj.
Neće me pa me neće.
A već sam sanjarila o putovanju u Rim. Zatim o novim cipelama. O kaputu da ne pričam.
Je , to su bili snovi. Realnost je bila, da ako išta dobijem da se moraju kupiti amortizeri za auto.
Pa ti reci.
Da sam nešto dobila kupili bi te amortizere za glupi auto a onda bi mi valjda nešto bilo i ostalo.
Ovak, ni amortizera ni Rima, ni cipela.

Uopće ne znam jel bi igrala i drugi ponedjeljak ili bi stoposto odustala.
?!
Nešto se mislim da bi mogla igrat i drugi ponedjeljak. Pa i onaj treći.
A onda se opet mislim, ako i dobijem morat ću kupovat amortizere. Di je tu veselje? Di je tu pravda?
Ipak ću igrat.
Listić košta deset kuna. Neću valjda odustat na prvu loptu.
Ako mi i poslije treće igre ne padnu amortizeri onda ću odustat.
I prijeć na loto .

2010-03-08T08:34:00.000-08:00

Kupila sam listić binga.
Danas navečer je izvlačenje.
Ja nemam pojma kako se to igra.
Jer nikad nisam ništa takvoga igrala.
No očekujem dobitak.
Jerbo sam gola i bosa.
Bosa sam i gola!!!!
Ako neće biti dobitka za mene bit će to sramota za ovaj narod.
Mislim da hodam u tim starim krpama.

Zato se u 20,10 instaliram pred TV sa svojim listićem.

Pitala sam ženu koja radi tamo da mi objasni kako se igra, ona mi ništa nije rekla.
Osim da mogu dobiti.
A i ne moram.
Budući da bi ja htjela dobiti, onda ću i dobiti.
Ako uopće shvatim kako se igra.

Ma pusti psa curice

2010-03-06T10:24:00.000-08:00

Neki dan šetamo Mali Pas i ja. Naše šetnje nisu baš uobičajena slika, nije da se ima lajna pa da pas uredno hoda uz čovjeka. Kod nas je to kao da smo neka dva stara kompića koji eto idu zajedno, jer su tako odlučili, no svako malo neki od nas ode na svoju stranu. Pa se onda opet susretnemo. Mi u stvari uopće nemamo lajnu doma. Imali smo, izgubili, i nikad ju više nismo kupili. Mislim skupe su lajne o svijete, a ja gola i bosa.
Dakle naše šetnje izgledaju više kao šetnja dva penzionera od kojih jedan uvijek ima nešto za obavit a onaj drugi čeka. Nekad se i izgubimo, no niti jedan niti drugi se previše ne uzbuđujemo, jer ja znam da će Mali Pas kad tad doći doma, a on opet zna da ga neću ostavit i ako ga dugo nema da ću ga doći (ipak) tražit. Pa onda penzionerski tako šetamo oslonjeni jedno na drugo. Meni to baš kul. Mi smo sada dvojac. Uigrana ekipa. (da bismo došli do takvog stanja trebalo je puno strpljenja a bome i strahova no uspjelo je. ) (ljudi nam se čude "pa kako to ide bez lajne?" a kad kažemo da smo ga odmalena tako učili, od prvog dana onda svi odgovaraju "ma ne ja se bojim, moj bi pobjegao").

Nnnda. Nisam o tom htjela pisat, htjela sam pisat malo o sebi, mislim ja sam stvarno zanemarena, samo se o malom pasu piše i priča, di sam tu ja o svijete? Ovo je bio samo prvi uvod.
Sad ide drugi uvod.
Moja kosa, koja je centimetar na glavi je još uvijek meni jako čudna i jako strana. I sama sebi sam čudna kad se pogledam u ogledalo. Ne mogu se prepoznat. I ta moja kosa uopće nije logična. Naime ona STRČI. Taj centimetar nije da bi lijepo, uredno i sa voljom pao po glavi pa napravio kao neku lijepu, dječačku frizuricu pa da ja izgledam kao nekako ženstveno. O ne. Moja kosa je odlučila da će STČATI u zrak. I još da sva strči u zrak na svim mjestima još bi me to nekako i primirilo, ali ne, ona je odlučila da će se sakupiti na jednom mjestu, negdje na vrhu glave i onda samo na tom mjestu STRČATI u zrak. Rezultat je porazan, naime većinom vremena izgledam kao posljednji mohikanac.
Osim kad stavim gel.
Onda malo ne strči.
Kojih pola sata.

E sad sam gotova sa uvodom1 i uvodom2 i sad idem na razradu.
Zaključak ne znam hoću li donijeti.

Dakle, mali pas i ja neki dan šetamo.
U stvari nismo šetali nego smo išli u dućan. Vraćamo se iz dućana i mali pas skrene u jedno dvorište. I tamo i ostane. Ja , dobro odgojena, sa frizurom čeroki indijanca stojim izvan ograde i vičem mu da se vrati. Mali pas ni dabi. Ja vičem, on ignorira. U tom dvorištu sjede dva muškarca, ja se pravim da ih ne vidim, mislim što ću pas je u njihovom dvorištu najbolje mi da se pravim da ih ne vidim. I vičem mu neka se vrati. I tako provodimo mi svoje vrijeme, ja izvan ograde, mali pas unutra ignorirajuć me brutalno i opako. I ne želeć se odazvat sve dok on ne bude smatrao da je vrijeme da se izađe iz dvorišta.

I tada čujem...
"curice, pusti psa, neka bude tu".

Svalila sam se na asfalt. Postala sam asfalt. Samo sam se pretočila u asfalt, eto što sam učinila.
curice...
curice...

Cijeli dan mi je osmjeh bio na usnama.
Mislim nema veze što su bili udaljeni cca 30ak metara.
nema veze što su penzioneri kojima vid nije najjače osjetilo.
Nema veze što moja modernistička frizura izaziva takve asocijacije.
Nema veze.

Mislim sve ja to znam...ali curice je curice...
Samo sam se smješkala.

Idem sad prekinut ovaj post i idem se dalje smješkati.

Bemti

2010-03-05T00:31:00.001-08:00

Bemti plave vreće za smeće i bemti zidne satove koji rade 2 dana.

svašta nešto

2010-03-04T07:46:00.000-08:00

Ovo su projanice. To sam jela u Srbiji i bilo mi je odlično. Bila sam uzela recept. No meni ne ispada tako odlično koliko odlične sjećam se da su bile. Mislim jestive su, ali nešto zaboravljam. Nešto mi fali, nešto nedostaje. Morati ću ponovo tražiti recept.

Upravo ih jedem, jestive su, što jes jes, no nekako bezukusne.

Tja. Pekarna Levant malo je podbacila. Pekarna Levant morat će se popravit.

Ovo sam ofarbala. Ne znam što mi je bilo. Vjerojatno nervoza. Ormarić u originalu nije bio loš. No mene stisnula kriza, morala sam nešto farbati. Zaposliti ruke i mozak. Ja sam ovisnik o farbanju o svijete..!!!!

Sad je gotov. Stavila sam ga na drugo mjesto nego što je bio prije.Ovako bijel baš je lijep.

Balkon sam prala cijelo jutro, a još me čeka i pranje ormarića od mrlja. To mi se sad neda . Sutra ću. Ili preksutra.

Hmmm da.

S tim pasom fakat samo cirkusi.

Meni neugodno.

Taj pas kao prvo ulazi u svačije stanove kao da je njegov vlastiti. Što ćeš kad je kozmopolita. Na gazdaricu je, ta je isto svuda kao doma. Dobro ne baš svuda, ne tamo di ju neće, al di ju hoće ta se odmah udomaći. I neda se van. Neda se izbacit. Pa ju moraš tjerat.

I tako sam ja radila neke pogačice i kako mi susjedi uvijek donesu kad nešto rade, tako i ja odnesem njima. Pozvonim dakle, da im predam to remek djelo mojih ruku, a Mali Pas čim su se otvorila njihova vrata trk u (njihovu) kuhinju. Mi malo pričamo, ono, na vratima stojimo i prepričavamo novosti kad evo ti malog pasa na vratima njihovog stana sa kosti u ustima.

Trk prema našem stanu.

Mali je pas došao u njihovu kuhinju, iz smeća uzeo kost i požurio natrag doma.

Pa ti reci.Njima neugodno, meni neugodno.

No tako je to sa carevima.

Oni kad nešto hoće oni to i dobiju.Pa makar i po smeću morali kopat. Takvi su carevi.

A ja neka šutim.

A osim toga što krade po tuđem smeću još mi danas ne želi ići van. Ne mogu ga nositi (inače ga nosim kad ne želi ići van) ,nego samo spava i prevrće se od kutne do kreveta pa do svoje ležalice.

Eto što hranim doma.

Tata i spavalicu.

2010-03-03T11:29:00.000-08:00

Ja fakat ne mogu vjerovati da su ameri toliko glupi. Mislim nisam do sada u to vjerovala, ali nakon jučerašnjeg filma otvorile mi se oči. Nije samo nakon tog filma, bilo ih je i prije, filmova mislim, skupljalo se kap po kap, ali jučer mi prelilo čašu.

Ide tako edi mrfi u autu iza tramvaja u kojem pak neki ubija ljude sve u šesnajst. I sad, tramvaj vozi li ga vozi. Ono , gore dole vozi. Ovaj što je unutra ubija ako trepneš trepavicama. Traje li ga to traje, već pomisliš da bi se mogao otići otuširati ili u dućan ili napravit nešto za jest jer kao što vidiš vožnji nikad kraja, trajat će to i daljnjih pola sata. Onda edi mrfi skoči u taj tramvaj pa se idućih 20 minuta bori sa tim što ubija. Evo ga na krovu, pa na vratima, pa oko štange, pa ga sad opet na krovu gdje se drži jednom rukom za štangu a drugom lamaće po zraku gdje mu ispada pištolj. No napokon dovede u red toga što ubija okolo naokolo po tramvaju i šire, ne znam kako jer mi bilo dosadno pa sam gledala u strop i uokolo.

I sad. Doveo ga u red a tramvaj i dalje vozi. Edi mrfi skače i pritiska kočnicu tramvaja. (kako zna gdje je kočnica?) I vidi vraga, kočnica ne radi. Nekako je čudna ta amerika, jebemti , najjača tehnološka sila na svijetu a ne rade im kočnice na tramvaju. Edi mrfi se trudi, vuče tu kočnicu ali ona ništa. Ni dabi. Neće radit pa neće.

No dobro. Ne da se edi mrfi smetati, njemu normalno da kočnica ne radi, ima on već plan B. Navikao čoek da kočnice na tramvaju ne rade.

Dakle, skače u policijski auto koji vozi paralelno sa tim tramvajem i postavlja se ispred istoga. Tramvaja mislim. Sa autom mislim se postavlja. Ono, stavlja auto ispred tramvaja, hrabar neki čoek, policajac, crnac. I pametan. Sa autom ispred tramvaja i sad će kao auto sve to zaustavit. A na nizbrdici smo. Jurimo. Sad, to bi sve još bilo dosta zgodno da upravo ne završavaju tračnice. Mislim em ne radi kočnica, em završavaju tračnice, zaboga kakav je to narod koji napravi tramvaj a onda ne provjeri kočnice na njemu, a zatim napravi prugu do pola i šljus?

U svakom slučaju tračnice završavaju negdje na pola puta. Pa ti reci. I sad se oni dovikuju , mislim edi mrfi i taj koji sjedi na volanom tog auta koji je ispred tramvaja al treba im se divit. Nije da bi se oni zbunili. Nije. Što bude bude, njima to sve normalno. Oni su kul. Njima to svakodnevica da kočnice ne rade i da pruga završava na pol.

I tako, idućih pola sata gledamo tramvaj koji ide nizbrdo bez tih jebenih kočnica , sa autom koji ga pokušava zaustaviti. Usput je skršeno nekih 20 ak okolnih automobila. Sav zvuk koji čuješ je škripanje i cviljenje.

I za taj auto ne znam kako je zaustavio taj tramvaj jer mi i to bilo dosadno. Pa sam opet gledala u strop. Brojala paučinu. Razmišljala kako moram usisat i di su zaboga paukovi kad ima paučine? I kakva sam ja to zaboga domaćica kad mi paučina visi po kući a pauka nigdje. Mislim, bilo bi zgodno da su se bar paukovi pojavili. Da ih vidim, kad već paučinu vidim.

I onda ja se pomislim "isuse, pa koje je zadovoljstvo raditi film u kojem će sve biti skršeno?". I onda pomislim "pa kakvi su to mozgovi koji u tome uživaju?". I još si pomislim "bože kriste, lude li i glupe nacije". I onda zagasim teve. Jerbo mi stvarno, ali stvarno dosta američkih akcijskih.

I dosta mi domaćih akcijskih zvanih "TV dnevnik".

I tako.

Ide život.

2010-03-02T12:27:00.000-08:00

Ovo je jedan ošišani park. Spreman da uredan dočeka proljeće.
A ne kao mi neki, koji smo neuredni i šlampavi.

A evo i kapetana svoga broda:

Prekasno (a opet, nikad nije prekasno) mi je sinulo da Mali Pas neće u košaru zato što je on kraljevskog podrijetla i sve što je grubo njemu to smeta. Senzibilan neki pas. I onda sam se jedno jutro probudila i samo mi se lampica upalila sama od sebe. Nisam ja nju tražila. Lampicu mislim. Da se upali mislim. Sama se upalila to jutro. I shvatila sam da moram obložiti košaricu! Onda sam tražila po kući čime bih ja to tu košaricu obložila, budući da je sve u istoj (kući mislim) pojedeno, odnosno puno rupa. Od posteljine, preko deka i slično. Jer car je ujedno i glodavac. No sam našla ovaj prekrivač. On je u koliko toliko pristojnom stanju.
I evo kapetana, ne miče se iz košarice.

Bijelo

2010-02-24T00:33:00.001-08:00

Sva je sreća da nemam više boje jer kako sam krenula tko zna gdje bi završila. Možda bi i susjedima išla farbati vrata.

No sam, na sreću, ovaj čas bacila praznu tubu u smeće i time sebe oslobodila daljnjeg objeljivanja prostora.

Opet imam sve pošpricano, pa opet moram ribati. Pod i laptop.

Laknulo mi je. Jer da je ostalo boje, vjerojatno bih krenula farbati štokove. A to ne bi bilo pametno. Ni mudro. Samo bih radila a dan je previše lijep da bi se ostalo u kući.

Zato sad idem bacit smeće, skupa sa tom praznom tubom, tek toliko da budem sigurna da više neću farbat, a onda prošetat Malog Pasa i sebe. Vidjeti usput što ima na placu. I u dućanu. Vidjeti što ima u Mani a ne mogu si kupit. Sliniti malo za zelenom vestom koju gledam već dosta dugo.

U svakom slučaju idem proslavit prekid objeljivanja okruženja.

2010-02-23T03:47:00.001-08:00

cccc...cccc...sama sebi sam sljedbenik. mislim stvarnooo...
poanta je u tome što sam željela violici poslat poruku.
a samu sebe sam sebi stavila kao sljedbenika. i sad se ne znam odjavit.
pa ti reci.
sad sam samoj sebi sljedbenik.
bemti život kad sam sebe moraš slijedit.

nnnda. ako netko zna kako se sam sebi odjavljuješ kao sljedbenik bila bih zahvalna za pomoć.
potpis : sljedbenik same sebe.

cccc...ccccc

2010-02-22T06:41:00.000-08:00

Jednostano se vučem po svijetu i šire. U pospanoj trenirci. I nekako mi je baš ok, mozak mi uopće ne radi , što je dobrodošla promjena. Inače je u kaosu. Hrpa misli za tu malu glavu. Pa jadan ne zna što da radi. Pa prokuha.
Moram ići prošetati Malog Pasa ali i on i ja smo slika i prilika nemotiviranosti za šetnju. Ja se vučem kao što sam već bila rekla, a i u toj sam staroj, pospanoj, bijelom bojom prefarbanoj trenirci, koju bi znači trebalo skinuti i obući nešto normalnije i pristojnije. A daj ti obuci nešto normalnije i pristojnije kad nemaš! Kad ti u ormaru vise samo krpe! Stare krpe! Za auto prat krpe i za pod prat krpe. Kad si ah što, jednostavno i kratko rečeno gol i bos! Eto takav si!

Nnnda. Još bih ja možda nešto i pronašla u tom ormaru ali onda pogledam Malog pasa. E taj bi morao biti model za lijenost i hedonizam. Jede i spava. Spava i jede. Ako ne spava onda zijeva. Ako ne jede onda zijeva. Ako ne zijeva onda se izležava. Ako se ne izležava onda jede. I tako u krug.
I sad ti šetaj jednog takvog! Pa zaspat će mi na pol puta.
Eto tako.

Na zapadu ništa novog.
Imam namjeru raditi paštetu domaću. Ili neki namaz. Tako mi došlo. Pa ću se ipak morati izvuć iz te stare pospane trenirke. I obuć nešto pristojno. I otić u dućan po namirnice.
A Malog ću Pasa morati prisiliti da ide samnom. Da usput piški i kaki. Tako da sam mirna ostatak dana. I noći.
A ništa, što se mora mora se! Iz ovih se stopa idem oblačit. Nema mi druge.

Gotovo

2010-02-19T01:09:00.000-08:00

Jako , jako, jako sam zadovoljna. Sad stalno idem u kupaonu i gledam si svoju stalažicu. Došlo mi da sav namještaj prefarbam u bijelo, mada on i je skoro sav bijeli, jerbo bijelu boju obožavam. Došlo mi da ručno dignem ove stare odvratne pločice u kupaoni , koje je netko bez ukusa i smisla tu postavio i da stavim nove bijele. Mat bijele.
Ali sam se na vrijeme zaustavila. Pločice se pravim da ih ne vidim, fuj odurne su. Samo piljim u svoju novu stalažu i smješkam se zadovoljna sa sobom i sa svijetom oko sebe.
A baš sam se namučila s njom. I nije mi se dalo no sam se silila. Svaki dan pomalo.
Šteta koju sam napravila je : jedna uništena trenirka, pod koji treba oribat od boje. Stolica koju treba oribat od boje. Laptop je sav zamrljan. No neka. Nema veze. Vrijedilo je

2010-02-17T11:11:00.000-08:00

Mrlja je napokon odlučila prihvatiti jastučić . No ga je mudro dovukao na stratešku poziciju :

a) ispred vrata sobe tako da mu ne mogu zbrisat a da on to ne vidi

b) pogleda uperenog prema frižideru i štednjaku ako bi se kojim slučajem vršile neke aktivnosti na tim mjestima. Tako da može biti odmah prisutan

c) pogleda uperenog na ulazna vrata stana. Mogao bi netko doći sa hranom za njega na primjer.

U svakom slučaju sam je to sve obavio. Mislim dovukao jastučić na centralno mjesto. Pa ti reci da je pas blesav.

A ovaj položaj "spavam" je samo kamuflaža.

Kad bi se otvorila kojim slučajem vrata od frižidera mrlja bi iste sekunde bila potpuno i totalno budna. U idućoj sekundi ista bi bila instalirana na cca 20 cm udaljenosti od vratiju hladnjaka.

Jedino na što mrlja ne računa je da danas ide na cijepljenje. Ako gazdaricu ne bude bolila glava. Od zuba. Za sada ju boli ali možda prođe. Bol mislim, ne glava.

Ode sub

2010-02-16T10:12:00.000-08:00

Isvadilo mi sub.
Pa sad prolazi djelovanje ineksije pa me pošelo bolit.
I sva sam natečena.
I fufljam.
Pa ne mogu pisat post.
Pa ti reci.
"Gangrena" kaže subar. I usme sto kuna.
A ja gola i bosa.

Dva pitanja od sudbonosne važnosti za čovječanstvo i šire

2010-02-15T05:47:00.001-08:00

Baš sam se nešto razmišljala o dvije stvari.
Prva je -kako se mjeri gledanost neke TV -? Poima nemam.

Druga je - što bih ja napravila da me netko, a sigurno nitko neće, prijavi na "Večeru za 5", napravila za večeru?
I onda sam smislila, ali vidim da to ne prolazi baš ok. Ne bih sigurno sa tim menijem dobila 5,5 tisuća kuna, koji bi mi usput rečeno jako dobro došli jer sam gola i bosa. Bez kozmetike. Bez kozmetičarke. Bez frizure. (pseto ima friziru ne možemo oboje).

Napravila bih jedno 7 vrsta namaza, posložila u posudice i to dala sa toplim kruhom. Ups, ne ne kruh, nego neke pogače koje bi sama napravila. Još fine tople, mljac.
Poslije bih za glavno jelo napravila dagnje ili prstace, a onda za desert , poima nemam. Neku voćnu salatu.
Ili punjene palačinke.

Stol bi dobro postavila to znam, jer ga uvijek postavim dobro, bilo bi inovativnije i maštovitije od onih stolova na televiziji. Bez cvijeća i glupih latica i školjki.
A i domaćica bi bila dobra, jer to jesam. Mislim ono, fakat jesam. Uopće nisam uštogljena i pričam sve u šesnajst i nikad nemam nikakvu glupu tremu.

Dakle što se tiče okruženja tu bi svi bili zadovoljni. A što se tiče hrane ne znam da li bi gosti bili zadovoljni, ja sigurno bi jer sve je po mom ukusu. Vjerojatno bi rekli da je moglo i bolje, ali kad bi se susreli sa mojim ubojitim pogledom svi bi mi morali dati 5,0. Tako da dobijem 5,5 tisuća kuna i obučem se. Jer gola sam i bosa o svijete!!!!
Ili bi prije nego što dođu goste podkupila. Svakome po 100 eura da glasa za mene. No to bi mi bilo preskupo mada bi još uvijek bila u dobitku.

Eto tako.

Da vidim što biste vi ponudili?!?!

Friško oprani pas

2010-02-13T00:28:00.001-08:00

Danas smo se okupali pa nismo nešto naročito dobre volje. U stvari u ovom trenu smo jako loše volje a ja mu nisam baš nešto najdraža osoba na svijetu.

Stoga se mudro držim podalje.

Nije da se ne voli kupati. Mrzi se kupati!

Ali je to ipak stoički odradio.

Čovječe smrdio je već na kilometar. Zato smo morali o baš smo morali pod tuš. Voda je bila crna, koliko je bio zmazan.

No ipak ja se moram neko vrijeme držati podalje, jer car je malo uvrijeđen. Jer njegova inkarnacija Luj 14 nije se prao nego je samo stavljao parfeme na sebe. I sad ovoj inkarnaciji nije jasno zašto on mora pod tuš kad je u nekom drugom životu već dokazao da se može i drugačije.

Ovo sam napokon dovršila ali ako ja to stavim na sebe. Nema šanse. Čim vidim đemper počinjem dobivati tikove. Odmah se sjetim koliko me je živaca koštao. Možda druge zime. A možda i nekome poklonim, jer on u stvari uopće nije ispao loše, dobro stoji, topao je i mekan al dosta mi crvene boje za neko vrijeme! Dosta mi pogleda na crvenu boju! Dosta mi je!!! :)

2010-02-11T06:33:00.000-08:00

Ovo mi je novi projekt.

To mi stoji u kupaoni.

Jer kad smo htjeli urediti kupaonu, čovjek ne bi vjerovao , ali istina je, moraš čekati po tri mjeseca ako nešto hoćeš kupiti. Bili smo puni poleta, puni elana, i novaca smo imali i nismo mislili da ne bismo mogli naći elemente. No na žalost ispalo je da ne možemo. Ili "upravo nema" ili "to je izložbeni primjerak" ili "možete naručiti stići će za 3 mjeseca". Fakat smo ostali u čudu. Obišli smo doslovno čitav Zagreb , a zatim još bili u Samoboru i svim okolnim podružnicama kojih smo se sjetili. Ništa. Fućkaj se s kupaonom.

I onda sam se ja sjetila da imamo taj babusov ormarić na kućici pa neka bude on zamjena elementima za neko vrijeme.

Donijeli smo ga, stavili u kupaonu i kako to obično biva stvar koju ne završiš do kraja u roku, kasnije više ne napraviš nikad. Tako je to i ostalo a meni se neda više hodati po dućanima da bi mi opet netko govorio "e baš taj elemenat koji vam se sviđa nije dostupan".

Ova stalaža mi fantastična i ispala je jako funkcionalna. Sve u nju stane a po dimenzijama baš ide na to mjesto gdje je sad. Samo mi boja dosadila. Pa sam odlučila da , budući da ionako nisam na poslu, ću ja to sprefarbat u bijelo.

Evo se kilavim već 3 dana s farbanjem a napravila sam cca 10% posla. he,he..to je tako uvijek. Ako ovako nastavim već za koja tri mjeseca mogla bih biti na pola. He. (gdje su smajlići o svijete. nema smajlića!!!!!) . Ovaj blog alat nema smajlića!!!

I da.Mislim tužiti hrvatsku televiziju za duhovne boli koje mi nanosi svojim programima.

Onda ću tužit i ostale televizije za dodatne duhovne boli koje mi i one nanose svojim programima.

Tako sam odlučila.

Čim sprefarbam stalažu odo tužit televiziju.

2010-02-10T06:35:00.000-08:00

Đemper nikako da bude gotov. Rukavi me neće pa neće. Već sam ih stavljala i skidala valjda petsto puta. Nikako da to dobro napravim. Gubim živce pa sam se onda malo maknula inače ...
Baš me nervira, o kako me nervira.
Sve je već gotovo samo rukav nikako da uspijem složit i uglavit na svoje mjesto. A vani zima, đemper topao. No što ćeš ako neide neide. Vjerujem da ću do druge zime uspjet nešto napravit po tom pitanju.

Gospodin Pas i ja napravili smo kompromis. Izvadila sam jastučić iz košare pa sad gospodin car tu i tamo legne na taj jastučić. Više je na posteljini jer ipak je to dostojnije njega!
Ja pak imam košaru za stvari s kojima ne znam kuda bih pa ih prenosim simo tamo, amo vamo. Knjige iz knjižnice, časopisi i sve ostalo što se povlači po stanu i šire sada su u toj košari.

Nnnda. Dosta mi je ove zime.

Prijestolje

2010-02-08T05:59:00.000-08:00

Mali pas danas je dobio svoju košaricu.
Gledam ju već tri mjeseca al mi bila preskupa. Jer sa tom mrvicom novaca koju dobijem na bolovanju sve ti odjednom krene bit skupo. Ono što bih prije kupila bez razmišljanja sad moram sto puta provariti u glavi :"treba ili ne treba?". Obično je "ne treba" jerbo treba na žalost nešto drugo.

No danas sam rekla samoj sebi da moj pas ne može više bez svog ležaja. Ne može i bok! I otišla sam u taj petšop i evo nas doma. Mene i košarice.
Mali pas još nije shvatio da je to njegovo. Ja ga uporno stavljam unutra, on uporno izlazi van. Mislim, naravno da kad si okusio čitav svijet (čitaj: krevet, kutna, moj trbuh) teško da ćeš se dati staviti u cca pola metra crvene košare. Nije ni on blesav.

No ipak. Ja se nedam. Jednog će dana shvatit da je to njegovo.

Imao je prije svoju ležalicu al mu pojela Arka. Otišla Arka, a onda i ležalica. Svaka svojim putem. Arka putem udomljenja, ležalica put smeća.
I tako.

Čoek si nađe stvarno svašta da mu ne bi bilo dosadno u životu i šire. Ja eto našla ležalicu. Pa se zabavljam. A sve u stvari zato jer mi se nikako nije išlo doma.
O kako mi se nije išlo doma...

I onda pitam u dućanu da li imaju Pedigre hranu.
"Nemam" odgovara žena "ja to ne odobravam pa ni ne držim".
E od toga što ona ne odobrava nemam ja ništa.
I nastavi vesti da to nije dobro za psa i nudi mi drugo. Kažem "neće drugo, hoće samo Pedigree". I opet ona nastavi silovati sve u smislu kako sam ja kriva jer ja ga krivo hranim i bla bla...

A što da radim ako mi pas tri dana ne jede? Kad neće onda neće. Ostavi u zdjelici.

Kupovali smo Bošovu hranu, kupovali Hilsovu, kupovali sve i sva ali moj pas odlučio da mu Pedigre odgovara. I to ne svaki. O ne...samo jedan određeni.
Mislim što da ja radim? No me žena oprala. I stavila u vrećicu neku opet novu hranu. Neka proba. Mislim tog psa hranim već 5 godina fakat mi dosta da mi svi sole pamet.....

I tako. Stavila sam u zdjelicu tu kao novu i finu hranu. Koju mi dala žena u dućanu. Ono što je mali pas napravio bilo je da je pogledao, okrenuo se i otišao. Hranim cara.

Bošovu i Hilsovu hranu dakle dijelim okolo. Prvo kupimo skupo, onda dijelim. A to kupi Muškarac. On isto kao da je pao s Marsa. (ups, je).
Mislim on kupi skupo, ja kupim Pedigree. I onda to doma stoji i stoji, meni žao da stoji da se ne jede i onda poklonim. Baš sam pred 2 tjedna poklonila ogromnu vreću Bošove hrane.

I sad meni žena priča.....
grrr....

Ne ometaj...

2010-02-07T02:48:00.000-08:00

....odmaram!

2010-02-07T02:33:00.000-08:00

I sve bi skupa bilo još nekako u redu, sve bi jednom bilo sjelo na svoje mjesto i išlo svojim nekim normalnim tokom da STIJENA nije odlučila doći k meni. Što se mene ticalo ja sam otišla, odredila ili bar počela određivati, drugi smjer u svom malom životu, bila odlučna da STIJENU zaboravim i krenem iznova.
No ne bi STIJENA bila STIJENA da nije odlučila da će me i dalje malo bockati. Pikati. Šamarati. Jer, odlučila je, nije mi bilo dosta. Nisam još sve odradila.

Te je tako došla u Grad.
Tek toliko da mi pokaže tko je jača strana.
I usput, da me još jednom baci na koljena.
Da mi potvrdi konačno i definitivno da moji snovi ostaju samo moji snovi, moje želje da mogu bacit u smeće. Da pokaže kratko rečeno tko je ovdje gazda.
Kada je to napravila ja sam htjela vrištati. Dobro se sjećam trenutka kada sam pomislila "vrištat ću". No nisam. Sjela sam u auto i plakala. Plakala sam valjda sat vremena u tom autu na tom parkiralištu.
I onda sam napravila pogrešku.
Toliko me je jako boljelo da sam sve to potisnula. Rekla sam sebi "sad je dosta" i nakon što sam se dovezla doma, nakon još jedne odvratne noći, ujutro sam se digla i odlučila sam se praviti kao da ništa nije bilo. Glumila sam.
Na kratki rok gluma je posve ok. Pomogne ti u životu. No da sam bila pametna našla bih bila vremena da ipak odbolujem tu bol. No nisam. Uzela sam neki novi smjer, posve neadekvatan za mene i držala ga se ko pijan plota. Nisam si dozvoljavala razmišljati, nisam si dozvoljavala emocije.
A ne možeš tako. Jednostavno ne možeš jer priroda kad tad nađe svoj put. Mislim prirodni tok stvari nađe svoj put. Ja mu nisam dozvoljavala, tvrdoglavo se i dalje opirući . Nisam željela prihvatiti stanje stvari.
I evo me sad kako se bakćem sa svojom prošlošću.
Tja. Nekim pametnima treba malo. Nekim glupima (to sam ja mada sam u pravilu pametna) treba dugo.
Bolje ikad nego nikad.
I sad me čeka da se suočim do kraja sa STIJENOM. Da ju otpustim i da joj kažem zbogom. Nešto što sam trebala napraviti puno prije. O puno puno prije...
Da sam bila hrabra. I da sam imala muda.
Ali nisam.

Jer sam se panično bojala pokazati slabost. Mislila sam da ću se raspast. U komadiće.
A u stavri već sam bila raspadnuta. Samo si to nisam htjela priznati. Složila sam neku sliku, no ona je bila iskrivljena. Potražila sam krhotine i manično ih spojila. Svaku na posve krivo mjesto.

I držala sam se te slike. Krive. I totalno neprirodne.
Tja. Čoek uči dok je živ.

Ukratko živjela sam po naputku Bore Čorbe:
NEMOJ SREĆO MA NEMOJ DANAS!
"ne ispravljaj krive drine
možeš doći do istine
pusti lađe neka tonu
daj mi sodu bikaaaarbooonu".

Fina peciva...

2010-02-06T12:18:00.000-08:00

...pekarne Levant.

Ovo sam prvi put radila budući da doma nismo imali kruha. A van na ovu zimu bilo mi mrsko. Mislim nije mi mrsko van na zimu, nego dok se obučem prođe čitavo popodne. Te čarape, te hlače, te majca, te gore majca, te cipele zažniraj, te navuci jaknu, te stavi kapu, te ne zaboravi rukavice, te uzmi šal...

Kad će ljeto da sam obučena i obuvena za cca 10 sekundi?

2010-02-05T20:03:00.000-08:00

Dva dana kasnije išla sam doma. U Grad.
Ne sjećam se putovanja. Znam da je na brodu bio lik koji me je pokušavao zabaviti. Sjećam se da mi je pričao o drogi na tom otoku. I o tunama koje ubijaju na tone. Za japance. I nije bila baš neka zabava. Valjda čoeka veselilo da priča sumorne teme. U svakom slučaju skrenuo mi je misli.
No sve je u magli.
Kako sam se vratila u Grad ne znam. Da li sam putovala avionom? Vlakom? Autobusom? Ništa se ne sjećam.
Iduća slika je moj prazan stan , sjedim za stolom, gledam pred sebe u zid i ništa ne vidim. Ništa.

Vukla sam se u Gradu još par dana. Telefon je zvonio, često je zvonio. Nisam dizala slušalicu. Vukla sam se.

Trebalo je ići raditi.
Ujutro sam se dizala u bunilu, odlazila u firmu i tamo se družila sa ostalim ljudima koliko se sjećam. I tamo je zvonio telefon. Nisam se željela javiti. Molila sam kolege da se jave i da kažu da me nema. Čudno su me gledali no bila sam uporna. Ozbiljna. Govorili su da me nema.
„Tri mjeseca“ govorila sam svojim prijateljicama „tri mjeseca si zabrani misliti. Zatim nakon trećeg mjeseca polako se počni suočavati“. Taj je savjet bio odličan. Jedna mi je prijateljica bila rekla „ono ti je fantastičan savjet, jako mi je pomogao“.
Da. Trebalo ga je sada primijeniti na sebe. „Tri mjeseca“ govorila sam sebi. „Tri mjeseca ne misli. Kasnije ćeš“.
No bol je bila stalna. Uvijek prisutna. Najgora kod jutarnjeg buđenja. Tada je probadala okrutno i opako. Oblačila bih se, odlazila na posao i trudila se razmišljati o BILO ČEMU. Trudila se. Bol je bila prisutna u svakoj pori moga tijela. Tijelo me je fizički boljelo. Bol je bila prisutna u svakoj pori moga života. Život me je bolio.

Nikada do tada nisam osjetila tako jaku bol. Bilo mi je to prvi puta.
Sada mi je ona već stalna pratiteljica pa joj ne pridajem toliku važnost. Ali tada...

Išlo je. Malo po malo išlo je...

introspekcija

2010-02-04T12:17:00.000-08:00

U to doba bila sam manje ponizna nego što sam sada. Život mi je išao.
U stvari nije on išao i tekao nego sam ja imala neiscpnu snagu i volju da rušim prepreke oko sebe. U to doba život mi je bio teži, ali energija i snaga volje ogromna.

Možda me je zato i lupilo. Da se naučim poniznosti. Da se naučim da ne mogu ukloniti sve prepreke sa puta. Da se naučim....

Moja mama je jednom rekla "ti si intelektualni snob". Nekako mislim da nisam intelektualni snob, no je činjenica da sam bistra i da stvari shvaćam jako brzo. Brzo sve prokljuvim, shvatim bit, shvatim princip. I onda mi bude dosadno. Jer vidim da drugi nisu shvatili. I da moram čekati. Da shvate.
Što da ja radim dok čekam???

Oduvjek je bilo tako. Uvijek su mi govorili "ti si pametna". Da sam imala sestru vjerojatno bi ona bila "lijepa".
No da. Ja sam pametna. Ja mogu. Ja hoću. Ja znam.
I tako sam rušila prepreke na svom putu odrastanja, sazrijevanja i kasnije. Sa ogromnom energijom iznutra. I tom pameću koju imam.

No pojavila se STIJENA .
Da me nauči....
Bol se javila kao popratna emocija. Kao nemoć. Ja ne mogu??? Meni nešto neide??
I tako je STIJENA došla između mene, mojih želja, mojih snova.

Mogla bih taj kamen izdubiti. Da sam voda.
Ali nisam.

Možda me STIJENA uči strpljenju?
Tja. Nešto je njezin posao.

Koliko sam ja shvatila moj je da naučim biti ponizna.

Što god da je njezin posao još me nije naučilo!

O da. Jesam promijenila ponašanje, promijenila sam stav.
Ali sebe unutra nisam. Još uvijek sam ona tvrdoglava, svojevoljna i na sebe ponosna ista.

kategorija : kriza identiteta
podkategorija : trkeljam sve u šesnajst. al ne mogu si pomoć to ističe iz mene.

Trokut

2010-02-03T23:12:00.000-08:00

2010-02-03T10:04:00.000-08:00

Tada, na STIJENI, na tom otoku, drugi put u životu ostala sam bez tla pod nogama. Zemlja se otvorila i progutala me. I još uvijek padam.
Tada , na toj stijeni, moji su se (glupi) snovi rasprsli u paramparčad. I još uvijek se rasprskavaju. Još uvijek padam.
Sjećam se da nisam imala misli. Niti jedne. Sjećam se da sam mislila samo ovo : „obuci tenisicu“, „zaveži tenisicu.“ Tenisice su bile bijele. Sjećam se da sam mislila : "sad obuci haljinu." Haljina je bila crna. Sa bijelim, malim, sitnim cvjetićima. I sjećam se da sam mislila "uzmi svoj ruksag, nemoj ga ostaviti ovdje." Stavila sam ručnik u ruksag, sve ostalo stavila sam u ruksag. Polako. Fokusirano. Koncentrirano. Ništa drugo uostalom nije više postojalo. Samo ja, moja bol, moje bijele tenisice, haljina i ruksag.

Bila sam usporena. Obučena i obuvena digla sam se da krenem. Ne znam kuda. Samo da odem. Daleko od STIJENE, daleko od snova. Raspuknutih u komadiće.

Hodala sam u bunilu.
Hodala.
Bez ijedne jedine misli. Samo sam hodala. Kući? Ne, tu nije bio moj dom. To je bio otok na koji sam došla neiskvarena, divlja, neukroćena. Puna povjerenja.
S kojeg ću otići slomljena.

Trebalo mi je puno godina da uspijem vratiti sliku. Da se suočim s njom.
Ipak mi je to ovih dana uspjelo.
Tja.
Poraz je poraz. Srušeni snovi su srušeni snovi. Još uvijek boli, ali mislim da ću , sad kad sam se suočila sa STIJENOM uspjeti suočiti i sa svojom budućnošću.

Hodala sam u bunilu.
Došla sam u kuću. Pričala nešto sa mojim prijateljem. Zatim legla i zurila u strop. Misli su se vratile sutradan.
Sutradan sam bila druga osoba.
Ukroćena. Bolom.
I još sam.

2010-02-01T11:58:00.000-08:00

Otišla sam sa blog.hr jer mi je išao na živce i dizalo mi tlak sto na sat.
Sad sam tu, pa ću vidjet što ovaj alat ima za reć. Svijetu i šire.

I sad kad razmišljam napravila sam ogromnu pogrešku kad sam prošli blog, taj na blogu.hr ,nazvala Perfect Timing. Ne znam što mi je bilo. Stvarno ne znam što mi je bilo.

Ccccc.....Perfect Timing...ccccc.....pa u mom životu nikad ništa nije bilo Perfect Timing. Ili sam iza vremena, ili sam ispred vremena, u svakom slučaju jako štekam sa istim. Ne sjećam se niti jednog momenta u životu da je timing bio perfect. Možda kad bih duže razmišljala, možda bih našla tu i tamo kakav trentak kad je sve sjelo na svoje mjesto i u svoje vrijeme. Možda kažem. No sve mi se čini da ne.

Ccccc......ccccc....perfect timing....cccc.

Pa ja sam stvarno carica gluposti! Kraljica ironije!
U stvari sam boginja krivog trenutka!