Neki dan šetamo Mali Pas i ja. Naše šetnje nisu baš uobičajena slika, nije da se ima lajna pa da pas uredno hoda uz čovjeka. Kod nas je to kao da smo neka dva stara kompića koji eto idu zajedno, jer su tako odlučili, no svako malo neki od nas ode na svoju stranu. Pa se onda opet susretnemo. Mi u stvari uopće nemamo lajnu doma. Imali smo, izgubili, i nikad ju više nismo kupili. Mislim skupe su lajne o svijete, a ja gola i bosa.
Dakle naše šetnje izgledaju više kao šetnja dva penzionera od kojih jedan uvijek ima nešto za obavit a onaj drugi čeka. Nekad se i izgubimo, no niti jedan niti drugi se previše ne uzbuđujemo, jer ja znam da će Mali Pas kad tad doći doma, a on opet zna da ga neću ostavit i ako ga dugo nema da ću ga doći (ipak) tražit. Pa onda penzionerski tako šetamo oslonjeni jedno na drugo. Meni to baš kul. Mi smo sada dvojac. Uigrana ekipa. (da bismo došli do takvog stanja trebalo je puno strpljenja a bome i strahova no uspjelo je. ) (ljudi nam se čude "pa kako to ide bez lajne?" a kad kažemo da smo ga odmalena tako učili, od prvog dana onda svi odgovaraju "ma ne ja se bojim, moj bi pobjegao").
Nnnda. Nisam o tom htjela pisat, htjela sam pisat malo o sebi, mislim ja sam stvarno zanemarena, samo se o malom pasu piše i priča, di sam tu ja o svijete? Ovo je bio samo prvi uvod.
Sad ide drugi uvod.
Moja kosa, koja je centimetar na glavi je još uvijek meni jako čudna i jako strana. I sama sebi sam čudna kad se pogledam u ogledalo. Ne mogu se prepoznat. I ta moja kosa uopće nije logična. Naime ona STRČI. Taj centimetar nije da bi lijepo, uredno i sa voljom pao po glavi pa napravio kao neku lijepu, dječačku frizuricu pa da ja izgledam kao nekako ženstveno. O ne. Moja kosa je odlučila da će STČATI u zrak. I još da sva strči u zrak na svim mjestima još bi me to nekako i primirilo, ali ne, ona je odlučila da će se sakupiti na jednom mjestu, negdje na vrhu glave i onda samo na tom mjestu STRČATI u zrak. Rezultat je porazan, naime većinom vremena izgledam kao posljednji mohikanac.
Osim kad stavim gel.
Onda malo ne strči.
Kojih pola sata.
E sad sam gotova sa uvodom1 i uvodom2 i sad idem na razradu.
Zaključak ne znam hoću li donijeti.
Dakle, mali pas i ja neki dan šetamo.
U stvari nismo šetali nego smo išli u dućan. Vraćamo se iz dućana i mali pas skrene u jedno dvorište. I tamo i ostane. Ja , dobro odgojena, sa frizurom čeroki indijanca stojim izvan ograde i vičem mu da se vrati. Mali pas ni dabi. Ja vičem, on ignorira. U tom dvorištu sjede dva muškarca, ja se pravim da ih ne vidim, mislim što ću pas je u njihovom dvorištu najbolje mi da se pravim da ih ne vidim. I vičem mu neka se vrati. I tako provodimo mi svoje vrijeme, ja izvan ograde, mali pas unutra ignorirajuć me brutalno i opako. I ne želeć se odazvat sve dok on ne bude smatrao da je vrijeme da se izađe iz dvorišta.
I tada čujem...
"curice, pusti psa, neka bude tu".
Svalila sam se na asfalt. Postala sam asfalt. Samo sam se pretočila u asfalt, eto što sam učinila.
curice...
curice...
Cijeli dan mi je osmjeh bio na usnama.
Mislim nema veze što su bili udaljeni cca 30ak metara.
nema veze što su penzioneri kojima vid nije najjače osjetilo.
Nema veze što moja modernistička frizura izaziva takve asocijacije.
Nema veze.
Mislim sve ja to znam...ali curice je curice...
Samo sam se smješkala.
Idem sad prekinut ovaj post i idem se dalje smješkati.
Eto, vidjeli i penzioneri ono što je očigledno.
OdgovoriIzbrišiTo da si curica,
A to što ti uporno hoćeš napraviti od svoje kose ono što Duško Lokin ima na glavi već trideset godina, mislim svaku vlas na mjestu, e to je već gadan problem.
Ja sam te tako i zamisljala, mislim da si jednom prilikom napisala da si niska i sitna, a sad jos s tom kosicom - tko te ne bi zamijenio za curicu? :) Ustvari, takva si nekako i u dusi, razigrana i drukcija, opet bas kao curica. Nenadani komplimenti su bas dobra stvar, instant podizaci ega i siritelji osmijeha na licu, stoga, uzivaj. Zasluzeno! :)
OdgovoriIzbrišisamo se smješkaj, pazi samo da ti se ne ukoči vilica, tu i tamo malo opusti :))
OdgovoriIzbrišiPrisjetila sam se epizode iz svog djetinjstva ... kada sam ja bila mala uobičajeno je bilo djecu šišati bez veze, glavno je bilo da šiške ne smetaju i ne idu u oči; pojma nemam zašto je tome bilo tako, ali na slikama iz djetinjstva nema jednog djeteta s nekakvom frizurom, nekim šišanjem koje ima smisla. Moj problem je bio što ja imam rast kose takav da pravi tzv. zvijezdu, s llijeve strane na mom visokom čelu, kosa se uvijek razdvajala, nije bilo teorije da te šiške ravno leže na mom čelu. Jednog dana moja mama je došla na genijalnu ideju da mi zalijepi flaster preko mokre kose koji je trebao izravnati šiške... trebam li uopće opisivati horor skidanja tog ulijepljenog flastera s kose? Nije mi se dopadalo niti moje ime, u vrijeme kad sam bila dijete nikada nisam naišla na neko drugo dijete s tim imenom, kasnije je postalo hipermoderno, ali u mojoj generaciji je rijetkost. S imenom sam se pomirila tek kada sam u Smibu pročitala priču o dječaku koji je imao čuerak na vrh glave i radi kojeg su ga svi zadirkivali, svi osim tete s mojim imenom koja je taj čuperak smatrala lijepim.
OdgovoriIzbrišiNeki dan u trgovini, ali onoj u kojoj uglavnom penzići kupuju, veli mi čovjek na kasi: "jesu ovo vaše stvari gospođice?" Da gospođica ... skoro pa kao curica, samo što ja nisam niti sitna, niti kratke kose, ali u moru penzića valjda sam gospođica ;-)
a i glas ih je garant zavaral ;)))
OdgovoriIzbrišimoj pas je hvalisavac. pa kad dođe društvo, onda ona izvede cijeli repertoar i ispada da imam najneodgojenijega pasa na otoku. i šire. pa još i štenci kopiraju te divote. blago mi se. neki dan sam se veselila i osjećala olakšanje da se mali koker vratio prvi, i jedno vrijeme me uopće nije bilo briga di je moj pas. te noći rigala je ko ... i gleda me cijelo vrijeme.
to ti je kad papaš fuj, rekla sam joj jedno 1000 puta. joj
bog, curice
pa dobro došla na ovu blogosferu,eto već sam tvoj pratitelj.pozdrav
OdgovoriIzbriši