četvrtak, 29. srpnja 2010.

Crno-bijeli svijet



GNJEŽĐENJE















četvrtak, 22. srpnja 2010.

Hansi Hinterseer


(vidi Hansića sa sokolom. živio nam Hansi!!!).

Gledam austrijsku tv i ne mogu doći k sebi od šoka. Još hvatam dah.

Upravo sada nA programu im je direkt 24 satna prodaja. Što ne smijem propustiti jerbo bi mi moglo pobjeć pa ne kupim Hansijeve CD. Zato žurim s pisanjem ovog posta.

Dakle sa ekrana nam se smješi lišce već postarijeg slatkastog tirolca Hansi Hinterseera.
Taj je čovjek izdao već podosta pjesama koliko vidim ali nije to poanta moga posta.

Čovjek i lik se fura na dobrog Tirolca. Te su mu sve pjesme slatkaste, nešto u stilu onih koje smo slušali pred 25 godina. Sve nešto bljutavo i kičasto.Bolje rečeno pjesmuljci. Nekakvi takvi di se uzdižu vrijednosti. Moralne i ine. Te vjerske, te obiteljske, te...bemti odmah ti se smuči Tirola i šira i dalja okolica. Njegova.

S pjesmama u skladu napravljeni su i spotovi.

Sad ću redom :
u prvoj pjesmi, odnosno prvom spotu imamo Tirolske planine i križ negdje u kutu ekrana. Bez križa ne bi išlo. Križ je blago povraćajuće osvjetljen suncem u zalasku.
Čudi me da nigdje nisu stavili i runolist. Ono, recimo da pada kao snijeg po ekranu. To bi se baš dobro uklopilo u imiđ. Em imaš križ em imaš runoliste koji snježasto padaju po ekranu, em zalazak sunca em rascupkanog Hansija. Odmah u jednom spotu ubiješ jednim udarcem 4 muhe. Em si slavio religiju, em ekologiju, em životnu radost (cupkajući Hansi) em slaviš romantizam (zalazak sunca)
Ali ne. Hansi nije valjda htio runolist. Taj biser ostavio za zapećak. Kao značku valjda.
A tko bi mogao pratit Hansija.


Onda za drugu pjesmu Hansi je odlučio da bi dobro pasala žena u vjenčanici. Te gledamo ženu pokrivene glave kako izlazi u bijeloj vjenčanici sa buketom žutog cvijeća. Pognute glave. Nigdje mladenca, nigdje nikog samo ona. Pokrivene glave. Velom. Pognute isto.Što li nam to govori pitam se zbunjena? Da se tirolke udaju same za sebe ili kad se udaju udaju se na način da pognu glavu i gledaju u pod, jerbo znaju što ih čeka? Hansiju slični. Ili pokrivaju glave jer su sve ružne da ružnije ne mogu bit? Gabori sami?

Za treću pjesmu imamo spot gdje u prvom planu sjedi za stolom sretna Tirolska raspjevana familija . Što implicira da su sve tirolske familije sretne?

Zatim imamo Hansija sa malom dječicom u veseloj igri (Hansi će za predsjednika???).

Zatim je tu Hansi sa penzionerima dok on cupka i poskače dotle se penzioneri vesele.
Bljuv.

Onda evo Hansija na nekom koncertu nekim ženama pjeva. Raznježen. Kao razumije on žensku psihu. Sve on zna. U crnom odijelu i bijeloj košuljici. A žene u pozadini samo što ne zaplaču . (ili je to onaj zatomljeni plač još od svadbe iz drugog spota??).

Hansi tu ne staje.
Hansi se ne predaje.

Hansi se dakle u idućem spotu vozi brodom, pored njega neka žena kojoj se on blago smješka a ona crveni, oko vrata mu zamotan plavi đemperčić. Ma kažem, mali slatki tirolac. Clatki decko Taj ni mrava ne bi zgazio.

Hansi se sada vozi u svom bijelom kabrioletu i upravo skreće pred neku kuću. Kuću ne vidimo.
Samo skretanje.

Naš Hansi je tokom svog života dobrog tirolca producirao već puno pjesama pa tu još nije kraj spotovima.

U idućem vozi se Hansi Tirolac u žutom kaprioletu. O.a. to nije onaj bijeli kabriolet i iz prošlog spota, o ne, Hansi ima dva (najmanje dva). (Što valjda ukazuje da život u Tirolu nije siromašan). U ovom mu je đemperćić crvene boje, opet vezan oko vrata.

Ni tu nije kraj.
Sada Hansi pjeva opet u planinama Tirola, ovaj put sunca nema, mrak je, slika je više nego romantična, Hansi je obučen u bijelu košuljicu i Tirolske hlačice te cupka i poskakuje, jednako kako je cupkao i poskakivao i tamo s penzionerima.

I tako.
Ipak se bliži kraj.

Moramo imat razumijevanja za 24-satnu prodaju. Ljudi imaju obavezu prodat. Pa vezu li ga vezu. O Hansiju i Tirolu. I šire. Čovječe ta reklama traje pola sata, već si skroznaskroz prolupao od gledanja raspjevanog Hansija bogate garderobe, no hrabro gledaš dalje. Bljuje ti se polako al izdržavaš ne3što u tebi govori da će jednom tome ipak biti kraj. Mislim sve ima svoj kraj, moralo bi imati i ovo, razmišljaš sav zdvojan. No nedaš se, kad si već počeo gledat neka to i završiš.

Hansi sad vozi čamac. Tamno mu plavi đemperčić (o.a. Hansi ima više đemperčića nego jedan ako je štovano čitateljstvo primijetilo. Ima crveni, ima svjetloplavi, ima tamnoplavi). Dakle Hansi vesla i pjeva. Po čemu zaključujemo da Tirolci imaju kondiciju. Mislim veslati i pjevati...

I sad dolazimo do poante.
Hansi je dakle producirao 80 pjesmuljaka. Ti su pjesmuljci snimljeni na 4 CD-a. No ako...
No ako..
No ako...
sad dolazi biser nad biserima...
no ako kupiš 4 CD-a ("što svaki fan Hansija Hinterseera mora imati") dobit ćeš i knjigu o Tirolu koju je napisao.....
.....
....
glavom i bradom....
......
tko?.

tko nego?....
...
nego
....
Hansi Hinterseer!!!!

Nagradno pitanje: tko je zaboga Hansi Hinterseer????!?!?????

srijeda, 14. srpnja 2010.

obične stvari



Davno prije kupila sam sjeme salate. To je trebalo bit dio jednog mog projekta. Tu sam salatu , odnosno sjeme, odložila u kutiju gdje odlažem takve stvari koje kupim a trebati će mi kasnije.
No projekt nikad nisam bila realizirala.
Neki tjedan prije vidim dakle vrećicu sjemena, te pomislim "imam praznu teglu, ajde da stavim tu salatu ionako samo stoji u ormaru bezveze".
Evo rezultata.
Još malo i za ručak ću jesti svoju vlastitu salatu.
Gola sam i bosa, što jes jes, al gladna neću bit!!




Ondak sam jedan dan otvorila vrata , netko je zvonio. Poštar. Sa Raba mi je stigla marama (i kolačići). Prekrasna. Toliko je lijepa da nisam izdržala da ju ne sfotkam.
Eto ljudi diljem hrvatske čuli što mi se događa ( najgolija i najbosija!) te skupilo volje i poslalo mi neka bar imam da se zaogrnem.
Hvala 7 dana.





Moj prvi anđelčić. Jest da nije prelijep, nekako mu lice nije milo, ali prvi je pa sam si oprostila, na njemu sam učila. Neka ga. Meni dopada.





A puzzle me stvarno nervira. Ništa se ne mičem s mjesta. Tu i tamo posložim pokoji djelić ali čovječe ubio me u pojam. Slažem ga već 5 dana a nisam se maknula s mjesta. Sizif, to sam!

četvrtak, 8. srpnja 2010.

Dunrobin Castle, Scotland



Evo sam si kupila 2000 puzzle neka imam što radit na bolovanju kad su dani dugi i dosta prazni.
Radit ne smijem puno, odmarat treba i mirovat.

U Škotsku znači krećemo!





Grah se posložio nekako tako da su mi u ruke dolazili dijelići ovih rozih cvijetova. Pak sam to uspijela složit.
Inače, sam u životu , do sada složila jedno dva puzzla. No ti su bili od 1000 i 1500 i to pred par godina. Slagala sam ih oko mjesec dana. Za ovaj ne znam koliko će mi trebati. Napravila sam si stolčić i na stolćiću ću radit a njega, stolčić mislim, prenosit tamo gdje mi paše. Pa sretno mi bilo.
Inače mi jučer bio dan kad mi se novac samo skupljao. Mislim, jednaka sam sirotinja kao što sam i bila, gola i bosa kao i uvijek, nije to bio neki velik novac, ali bilo je čudno.
Prvo sam na trafici kupovala križaljku kad li vidim 20 kuna. Netko ostavio. Ja, poštena (gola i bosa, ovo naglašavam) dala sam novac trafikantu. Ovaj je nešto pričao na mobitel (ima li ikoji trafikant koji ne priča na mobitel???) i samo je uzeo, ozbiljno kimnuo, ni hvala ni molim.
Onda sam ušla u WC i na podu vidjela ogromnu hrpu sitnih kovanica. Ne žutih nego srebrnih.
No nisam se polakomila (gola i bosa!) nego sam ih ostavila tamo dole na podu.
Onda sam išla u dućan i ženi dole na podu deset kuna. Sagnem se, dignem i ...dam ženi u dućanu.
Ih.
Čudan neki dan.



subota, 3. srpnja 2010.

običan dan


Evo nas maksimirskih patkica kako idemo u šetnjicu nakon popodnevnog ručka.






Ja sam jedan friško okupani pas.
I to meni ne dopada. Da me kupaju mislim!
Što i zašto oni mene kupaju!?!?!?
Zašto o zašto pitam ja vas?!?!?!?

Imam molbu za štovano čitateljstvo. Naimekae. Ne znam kako staviti slike da idu na primjer iza teksta. Da idu po cijelom tekstu a ne da mi se sve postave gore i ni makac. Ako netko zna bila bih jako zahvalna ..........


Evo na primjer ja bih sada stavila maksimirske patkice iza ovog teksta. No će mi ih staviti na vrh posta. Prosim pomoć. "Plosim plosim"...rekla bi moja...ma nije važno tko bi rekao važno je da ja POIMA NEMAM s tim fotkama. help plizzzz

petak, 25. lipnja 2010.

Križaljke








Ako me krasi ikoja osobina koju priznajem pod vrlinu to je upornost. Uporna sam ko mazga i to u svemu.
Što si prepisujem pod dobro.
Mislim ta upornost mislim.
Kakve to ima veze s naslovom pita se sad začuđeno malobrojno štovano čitateljstvo?
Što sad ona tu lupa o upornosti i daje sliku križaljki?

Zato što one traže upornost. Eto zato. A pogotovo talijanke.


Križaljke nisam voljela. Prije. Sad ih volim. Volim ih od trenutka od kad sam spoznala da su one izuzetno sredstvo za opuštanje. Sad često kupim Skandi ili Kvizoramu (ostali su nekako bljak dosadni) pa onda prvo rješavam talijanke.


Te talijanke e te su mi najbolje. Najdraže. To mu dođe da moraš sam sve ispunit. I crna polja i prazna polja. I tu mu dođe da moraš bit uporan ko mazga . I ić uvijek nanovo. Vodoravno-okomito.Po sto puta. Dok ne ispuniš.
A to meni dopada.


Tu imam osjećaj da sam sam svoj majstor, odnosno da sama kreiram stvarnost.
Kako je ona kreirana (hrpa brisanja, krivih ucrtanih polja i hrpa gluposti preko kojih se onda pišu ispravne gluposti) vidi se na prvoj slici.
Ja se nedam. Neće mene jedna talijanka.
I svaki put kad idem rješavat kažem samoj sebi "ova će ti biti uredna, pazit ćeš i sve ćeš popunit kako treba". No šipak. Još nikad talijanku nisam uredno ispunila. Nikad.
Na toj dakle slici, koja je ispunjena vidi se kako to izgleda. Ne znam kako štovano čitateljstvo to radi no moje su slika i prilika neurednosti. Ali na kraju budem zadovoljna, jerbo obično ju ipak uspijem riješit.


o.a.
Ova koju sam rješavala danas,ima dva pojma o kojima ja ,pojmovima, poima nemam.
Pak su polja ostala prazna.

A i pod 16. okomito ima pojam koji me sram napisat: kaže pod 16. okomito :"Plemić iz opere "Ljubav i zloba" V. Lisinskog".
(To bi Viola morala znat, Viola javi se :) ).
Sve me navodi na Vukosav, mislim prvih pet slova su Vukos.. no to iz principa ne mogu i neću upisati jer kakobi se neko mogao zaljubit u nekog ko se zove Vukosav? I kako bi onda mogla nastat ljubav a pogotovo opera koja u naslovu ima riječ ljubav???!?!?!
... ccc.. Vukosav ..pa nisam ja od prekjučer...ccc.

Pa kako to tako ne može bit to sam ostavila 16.okomito, zadnja dva slova, prazno.

subota, 19. lipnja 2010.

pa ništa pametno u ovom postu


Eto novi post. Jedan brzinski.
Jerbo za više nemam vremena. A bi. Fali mi moje laprdanje.
No nisam doma zadnja tri tjedna nego samo sada trenutno na par sati.

Mali je pas oke.
Ja sam pak puna posla i sva u figuricama koje modeliram u javnoj ustanovi.
Tako su lijepe da bi ih čovjek samo gledao i gledao. Nije da se hvalim nego se baš hvalim. (tu smajlić smješko).

Sad trenutno , u ovom času, imam projekt koji treba danas dovršiti a to su ormari na balkonu koji su bljak tamno smeđe boje. Pak sam zamislila da ih presvučem bambusom. Pak sam kupila bambus i sad me čeka rad, rad i samo rad.
To ti je tako kad si rođen kao žena. Ondak samo radiš.

Žurim, jurim, hitam, ormari čekaju.
Naravno prije treba probuditi Muškarca jerbo neću sve sama. Pak dok njega probudim trebat će još 45 minuta. Kad taj odvali spavat..., mislim stvarno... (tu smajlić dubokog očaja).
mani stvarno što sam starija i starija ,sve manje jasno čemu oni uopće služe.....?!???!!! . Muškarci mislim.(tu smajlić vrćenja očima).
Mislila sam da ću nekad shvatit, no godine prolaze a meni oni sve manje jasni... (tu smajlić smješko).

Žurim dakle, jurim, hitam.


PS.
Ono gore je limun koji sam posadila pred cca mjesec dana. Sad je mala beba. Jedan ide mom bratiću jerbo ga je bratić naručio. "Čuj, onaj limun mi se posušio posadi mi novi" tonom neka ja to izvolim napravit, a drugi je isto po naruđbi. Daklen meni ne ostaje ništa šmrc.

Baš lupetam danas.

srijeda, 26. svibnja 2010.

Nešto nemam inspiracije. Od kad ne čitam novine za definitivno a bome ni dnevnik ne gledam za definitivno od tada nema inspiracije ni za lijek. Sve nešto hodam svijetom i šire, promatram ljude, promatram sebe i nekako sam usporena sto na sat. Radijus mi je kretanja sužen, ništa se ne događa da bi to bilo značajno za zajednicu. Naravno, nisam ja Kosor da bih bila značajna zajednici. I šire.
Glava mi je prazna. Što i nije loše.
Svako jutro hodam. Šetam. Idem nekuda. Ja, mali pas i prijateljica. Obavimo ponešto.
A zatim promatramo cvijeće. Promatramo voćke. Promatramo ljude. Promatramo pse u dvorištima. Pratimo domino efekat. Jedan zalaje, cijela ulica laje. Ima jedan koji se vrti oko svoje osi svaki puta kad vidi Malog Pasa. Zovemo ga Ventilator.
Promatramo kuće. Krovove. Vrata. Ograde.
Živimo kao u srednjem vijeku.

I dobro mi je. Baš mi je nekako dobro.
Bez strke. Bez buke. Bez prevelikih gužvi.
Samo živimo.

utorak, 25. svibnja 2010.


U ovoj kući nešto se malo i radilo. Stoljnjaci su baš ispali oke, boja je fantastična samo što ih treba dobro ispeglati a meni se neće. Pa će peglanje pričekati neke bolje dane.





Moj mali vrtak i dvije najdraže biljke.

A onda šetnja :


Prvo sam se uvalio.



Onda sam čekao da netko dođe da me pomiriši.


Dočekao jesam , ali bio je to mužjak a to me uopće nije interesiralo.
Onda sam zagunđao i potjerao ga!

subota, 22. svibnja 2010.

opet svakodnevica

Jučer smo se šetali Mali Pas i ja i usput htjeli kupiti razglednicu na trafici.
"Molim vas razglednicu Zagreba"
"Nikakve razglednice nemamo".
Pa ti reci.
I kako da se ja javim okolo ljudima ako nemam na čemu pisat, kako pitam ja vas?

Ondak sam kupila marku, razglednicu ću već negdje nać i otišla sam se sjesti na klupu e da bi Malom Psu dala vremena da u miru pomiriši i provjeri svaku travku i korov u rasponu od cca 30 metara i šire.
Prijateljica je pak išla provjerit Loto i tako sam sjedila sama na klupici. Ko kakvo siroče.
Tu dolazi jedna žena i kaže :
"treba mi netko tko će tu biti pet minuta da mi pričuva psa. Ja samo idem kupit čokoladu", te mi uvali uzicu u ruke, psa u odgovornost i nestane.
Sjedim tako sa tuđim psom , gledam u prazno i sve se nešto pomišljam kako ovo možebit skrivena kamera i kako će me tu sad ostavit do 10 navečer neka sjedim i neka držim pasa. I kako će mi se cerekat negdje iza ugla. I kako će onda doć i reći mi da je ovo bila skrivena kamera.
Ondak dođe prijateljica, ništa nije dobila na Lotu, jer da je sigurno ne bi došla k meni na klupicu. Ja joj iznesem svoje hipoteze o skrivenoj kameri i kako ćemo sad obadvije tu sjedit dok se ne spusti noć i kako će se onda negdje oko ponoći pojavit netko kome ćemo se smilovat i reći nam da sad možemo pustit psa.
Onda je došao i Mali Pas sa svojih izviđačkih aktivnosti.
Taj kad je vidio da ja na uzici držim drugog pasa i još mu i tepam samo se okrenuo od mene. I glavu , i malo tijelo i samo me je ignorirao.
Živ primjer ljubomore.
I tako.
Sjedili smo tamo čekajuć Bahuna ili nekog drugog da nam pokaže odakle nas snimaju, pripremali smo se za osmijeh, no je onda došla vlasnica psa, zahvalila se, uzela svoje pseto i otišla.
Tak da ja ipak neću bit na televiziji. Neću biti slavna. Neću biti selebriti.
Eto što ti je moja sudbina.
A baš sam se već pripremila u glavi za slavu. I baš sam već mislila kako si moram malo izvježbati potpis jer će svi htjeti moj autogram. I kako moram frizeru. I kozmetičarki. I...

Niš.
Možda onda drugi put.

utorak, 18. svibnja 2010.

Nemogu vjerovat da već dva dana nisam napisala post. Nešto se sve bavim drugim nekim stvarima a i inspiracija me baš ne tuče. Kako bi i mogla kad šetnje pasa, kuhanje i nakuhavanje i nije baš neki inspirativan posao. Ni motivirajuć bome. No danas nam je u šetnji bilo sasvim oke, jedino što mali pas neki teški individualac i ne moš mu se pribiližit i nemoš. Ima jedan jazavčar kome Mali Pas baš simpa. I stalno dođe do njega i stalno ga gleda i stalno ga zove da se druže.
A što radi Mali Pas?
Mali Pas gunđa, okrene se i ode. Jazavčar za njim. Mali pas zagunđa i opet ode. Pa ti imaj društvo uz takvog pasa!
No smo ipak sjeli na klupicu pa nam se pridružila vlasnica jazavčara pa smo si malo popričali.
Ono, da se ne osjećam ko da sam sama na svijetu, kad već Mali Pas to voli.
Ja bome ne volim!
Al štoš uz takvo nedruželjubivo stvorenje, što?

Ondak smo išli doma. Tu sam kuhala . Kao svaka poštena hrvatica znači kuhala sam. Onda sam pogledala koš za peglanje, ali sam vrlo brzo maknula pogled, jerbo me isti zgrozio. Ne znam samo kako si neko može to dozvolit? Tako prepun koš nespeglanog rublja!!!
Slegnula sam ramenima dakle na takvo neodgovorno ponašanje i takvu domaćicu. Da mi ju je samo upoznat? Mislim da bih ju samo prezirom pogledala.

Onda sam legla i čitala Trag.
E tu sam na svom! To s Tragom mislim.
Moja se prijateljica meni zgražava kako mogu čitat i kupovat na štandu te romane, a što ću kad to volim??! Ne da volim, obožavam! Em kupovat em čitat.
Kad naiđem tako na te stare štandove sa starim romanima jednostavno se raspametim.
Onda stojim tamo i biram, biram, biram. Već sam svima dosadna od tog biranja, no briga me , bitno da uživam.
I tako sam bila naišla na štand di su bili stari romani. Carstvo!!!
Prvo sam uzela jednog alan forda i sirius, to prekjučer no kad sam to otvorila bilo mi je tako doooosadno da sam jutros uzela te iste romane (bože da me mama vidi) i išla se đorat.
Pak sam Sirius i Alan Forda zamijenila za dva Trag romana.
Ima još i jedan Zagor u kojeg sam se zagledala, al čovječe skup onaj što prodaje, mislim skup taj Zagor, pak moram nekako spustit cijenu. Za sada imam ta dva Trag-a a onda vidjet ćemo. Možda kad njih pročitam uspijem đorat za Zagora. Puta dva.

Moja prijateljica kaže "kako možeš to čitat?" I mislim da se duboko u sebi zgražava što se uopće zaustavljam kod tog štanda i kupujem staru robu. Ne da mislim, sigurna sam, jerbo kad sam se ja zaustavila ona se odmaknula par koraka tek toliko da putniku namjerniku pokaže da ona nije samnom. I okrenula je glavu od mene, kao nije ona iz tog filma.
Te ju stoga nisam ni pitala da li bi možda i ona htjela jednog Alan Forda? Nisam i bok.
A u stvari ona ne zna koje zadovoljstvo propušta u životu.
Jest, volim ja i knjige. Čitam knjige. Čitam ih sve u šesnajst.
No ponekad mi dođe da mi se živo fućka za sve. I za knjige, i za svijet oko mene, i za ljude, i za stvari, i za ....
ma za sve...
i ondak se stanem tako pored nekog štanda i satima prebirem. Mislim mogla bi satima prebirat da prodavač ne postane nestrpljiv. Ali svi su ti prodavači isti. Počnu cupkat nogama. Isto ko Mali Pas. Sve muškog roda voli cupkat nogama. A cupkanje nogama znači nestrpljivost. Onda kad vidim da prodavač cupka nogama, onda brzo uzmem nešto, tek toliko da ga smirim i da si osiguram da me i sutra primi. I trpi. O čovječe, mogla bi tamo stajati cijeli dan i prebirati. Kad prodavači ne bi cupkali.
Pa sam zaključila da ni prodavači ni Mali Psi nisu uzori strpljivosti.
I sad se bavim čitanjem vrlo napetog šunda.

nedjelja, 16. svibnja 2010.

petak, 14. svibnja 2010.

U zadnje sam vrijeme baš nešto li-la. Ni simo ni tamo. Idimidođimi tako sam nekako.
Prvo me boli svaki dan , nešto me boli otraga na leđima pa mi toga dosta.
Onda mi ide na živce da ne mogu u ovoj zemlji nisakim razgovarati jer svi samo nešto gunđaju i svi vide samo loše stvari i svi ponavljaju fraze koje su čuli, preuzeli ne razmislivši, te ih ponavljaju meni jerbo nemaju ništa drugo za reć.
Dosta mi Kosorice na TV, dosta mi obuzetosti Hrvatske samom sobom, dosta mi te zemlje u kojoj sve nezadovoljno, bespomoćno, predano.
Mi u stvari nismo bespomoćni, ali nam lakše tako. To je linija manjeg otpora. Može se. Sve se može. Samo treba htjet. A u ovoj zemlji valjda nekakva takva energija da nitko ništa ne želi.
Ma dosta mi.
Osim toga u ovoj zemlji ljudi sebe ne vole. Kad čujem kako o sebi pričaju meni se diže kosa na glavi. Svi pljuju po sebi. Mislim da je i to linija manjeg otpora, jer ako za sebe kažeš da si glup, da ne znaš, da si lijen i slično onda te to oslobađa obveze da se pokreneš i da nešto radiš. BILO ŠTO.
Onda mi dosta ukazivanja na probleme. Čovječe u ovoj zemlji 4,5 miliona ljudi ukazuje prstom na problem. No nikoga da bi taj problem riješio. Mislim što ukazuješ ako nemaš rješenje? Zar te to čini većim u vlastitim očima? Vjerojatno da.
Onda mi dosta lijenosti. E toga mi je najviše dosta. Onda mi dosta opravdavanja samih sebe. Non stop se neko opravdava što nešto NIJE učinio.
Malo mi je svega dosta.
A najgore ti što ne možeš živjet sam. Što se moraš družit. Što smo mi društvena bića i ne možemo opstati sami. A kad se družim dođem doma sva puna negativizma. Tuđeg. Usput pobranog. Ni kriva ni dužna.
Jer većinom šutim.
Većinom pokušavam bit dobar sugovornik.
Većinom pokušavam od dana napravit nešto. BILO ŠTO.
Ne očekujem da će mi drugi dizat raspoloženje, trudim se podignut si ga sama.
No bome ne očekujem ni da će me drugi zakopavat u zemlju. Svojim ukazivanjem na negativnosti u okolici i komentiranjem istog.
Dosta mi.
Dosta mi je cinizma kao obrambenog stava. On je zgodan neko vrijeme ali nije zdrav. Jer ako postane sastavni dio života, ako se na sve stvari gleda cinizmom i ironijom nije to zdravo. Neko vrijeme da. Ipak te on obrani od stvari koje su prevelike za tebe. Ali čovječe da cinizam postane sastavni dio svakog odgovora, svakog razgovora, to fakat previše.

Ovo je jedna razmažena nacija. To odgovorno tvrdim.
Lijena do boli. (čast iznimkama). Lijena ne u smislu da je to nacija neradnika, nego lijena u smislu promišljanja samih sebe, života, smisla, te postavljanja prioriteta.
Nema toga kod nas. Nema razuma.
Samo emocije. I to one najnegativnije. Tako naviklo u ovoj zemlji. To folklor ove zemlje. Kuknjava nad sobom, ogovaranje drugih, slijepo kopiranje amerikanizma (to je sad novo), lažnomoralno užasavanje nad postupcima drugih ljudi bez ijedne trunčice kritike prema samom sebi.
Ma stvarno mi dosta.
Jer na ovom svijetu nije sve tako crno. Samo to treba htjeti vidjeti. Na ovom svijetu ima predivnih stvari, predivnih ljudi, predivnih mjesta, prekrasnih događaja.
Samo treba željeti otvoriti se za to. Željeti se pokrenuti . Željeti vidjeti i tu drugu stranu života.
Nije mi jasno, stvarno mi nije jasno zašto velika većina to ne želi?

nedjelja, 9. svibnja 2010.

Mali pas,Valerije i dječja vestica



Dok mali pas dremucka i odmara svoje umorno tijelo, dotle mi ostali nešto i radimo.

Ovaj dječji đemperćić je dovršen ali sam ga zaboravila slikati kad je bio gotov.
A na kraju je kad sam dodala svega i svačega ispao jako jako jako dobar.
Već je dat u ruke novoj , ponosnoj maloj vlasnici.
Pa sad vidjet ćemo kako će biti zimi, hoće li ga vlasnica nositi ili će ga staviti na neku
izložbu,
tako je to dobar đemper!!!!



I dok se tako mali pas odmara a služavka mu ili štrika ili usisava ili već radi neki kućanski posao dotle se Valerije širi te pokazuje pretenzije okupacije malopasovog teritorija.
Valerije je pozvao i užu familiju. To još prije. Nakon što je uža familija došla i nastanila se , sad poziva i širu.
I upravo sam vidjela da se Valerije seksao.
Daklen imat ćemo potomstvo.
A mali pas ni da bi!
Mali se pas ljutio i ljutio, a sada je postao flegmatičan i više se ne obazire na Valerija i njegovu svitu.
Živi bili pa vidjeli što će dalje biti.






(o.a. ako se ove slike usporede sa slikama od prije dva posta, vidjet ćemo kako Valerije malo po malo, mic po mic, šutke osvaja teritorij. )

petak, 7. svibnja 2010.

Zvrrrrr

Ja ne znam kakvo iskustvo ima štovano čitateljstvo sa anketama preko telefona, ali čovječe kod nas to prešlo sve granice.
Evo upravo zvalo da pita jesam li ja gospođa ta i ta.
Odgovorim potvrdno.
"Ovdje Branka " kaže a ja počnem tiltat jer shvatim da me iz podnevnog dremeža nije probudila prijateljica, ili prijatelj ili neko tko me nešto treba ili koga trebam ja, već Branka koja će me pilit sa nekim pitanjima. Još ne znam kojim ali Branka se ne da pak ću to ubrzo i saznat.
"Oprostite što smetam" kaže ona ljubazno na što prešutim jedan od mogućih otrovnih odgovora, naime kad bolje razmislim svi odgovori bili bi otrovni, dakle prešutim i strpljivo čekam , ubrzano razmišljajuć kako da ju skinem s telefona a da pri tome ostanem ljubazna.
"zovem vas u vezi Iskona" e tu mi puklo, mislim fakat mi puklo, .ebote Iskon pomislim, pa jesi mene našla davit te odgovorim "nismo zainteresirani na Amisu smo i ne mislimo ništa mijenjat" rečem, ona kaže "dobro hvala, do viđenja" i poklopi slušalicu.
Ja ostanem zblesirana jer kad se zbrojim nema dana da netko takav ne nazove, i sad mi stvarno dosta, pa ne moram se ja nikom opravdavat, nikom govorit što doma imam što nemam, nije mi jasno odakle im drskosti da tako nazivaju.
Da je to jednom mjesečno pa hajde, ali zaredali , ljudi moji, ovi zaredali, sad će mi i na vrata počet dolazit.
Znam ja da svi ti ljudi rade svoj posao, al što je previše previše je.

ponedjeljak, 3. svibnja 2010.

biseri dnevni

Radila sam pogače od sira danas u jutro, bože odurne su, bljutave, iz ovih stopa idu u smeće.
To ti je kad se praviš pametan.
U receptu kaže da se stavi maslac.
Meni se nije dalo izlazit (ponovo) van na ovo bljutavo sparno vrijeme pa sam stavila ulje.
Bljutavo da bljutavije ne more bit.

Ondak smo ručali, bilo tu neko meso, mali pas je dobio kost pa sam sada mirna jedno sat vremena i šire. Jerbo osim vrabca, i po novom golubova, mali pas ima novu zanimaciju.
Kost.

I što se ono još pametnoga događa?
A tja.
Skoro ništa.
Bilje mi raste osim ono koje je sprženo. Žao mi bilja ali ne mogu mu pomoć. Spržilo prejako sunce i moja indolencija. Neka mi oprosti. Bilje mislim.

Gola sam i bosa i dalje, osim što sam kupila sebi jedne hlače ljetne. Pak ih sad ponosno vodam okolo. Da se upoznaju sa svijetom i šire.
I jedne traperice sam našla i to bi ukratko bilo to u vezi stajlinga i oblačenja.
Jerbo za nas male i sitne ništa nema. Nema!!!!
Sretna sam da sam i to dvoje našla.

Gola i bosa!!!

četvrtak, 29. travnja 2010.

uljez na žlijebu







Mali pas ima velikih problema u zadnje vrijeme.
Ima problema sa jednim vrabcem koji ne poštuje njegov teritorij.
Taj vrabac evo već tri dana dolazi na žlijeb i pjeva.
Mali pas je u šoku.
Jer kako može? O kako može?

Meni osobno nije jasno kako da se postavim. Da li žlijeb spada u naš teritorij ili ne pitam se e da bih mogla biti pravedan arbitar.
Jerbo ako žlijeb nije naš teritorij tada mali pas nije u pravu.
Ako je, onda opet moram biti na strani malog pasa a protiv malog vrabca jerbo mali pas čuva kuću. Moju.

Mali pas je iz gore navedenih razloga često na balkonu u lovačkoj pozi. Odnosno ima dvije poze . Jedna je lovačka, s jednom nogom podignutom u zrak gleda uljeza al ne može do njega.
Druga poza je poza istitnskog šoka.
To mu se vidi na faci.
Mislim da ga pita , vrabca naravno "odakle ti drskost da dolaziš ovamo?"

A vrabac?
E taj se ne da smetati. On dođe i cvrkuće. Pa ode . Pa opet dođe.
Taman toliko ode da mali pas može malo doći k sebi od silnog šoka i nevjerice.

Mislim da će nam biti zanimljivo.






utorak, 27. travnja 2010.



evo da se ne bi reklo da mi doma ništa ne radimo. Osim što nakuhavamo još i pletemo zimsko.
Jako sam zadovoljna sa ovim šalom i kapicom. Jako sam si ponosna na sebe. Ispalo je točno tako kako sam zamislila, što se meni inače rijetko dešava.
Sad se idem malo šepurt.
Mislim, zaslužila sam.











nedjelja, 25. travnja 2010.

hasanaginica



to drvo gledam svako jutro kad si radim kavu. fascinira me ova bjelina.

Pa se pitam :

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;

utorak, 20. travnja 2010.

svakodnevica

Jutros rano mali pas i ja bili smo se uputili na turneju a) pet shop b) knjižnica c) mesnica.
Mali pas je ponosno sjeo na prednje sjedalo u autu u maniru "ko mi je ravan" glave visoko uzdignute, ipak on se vozi na prednjem sjedalu. Knjižnica nije daleko, ne znam zašto smo uopće i išli autom, ali eto meni nekako lakše tako.
Ipak sam i ja carica. Kad već imam cara u kući.
I hranim ga.
I tetošim.
I redovno služim.

U svakom slučaju za 8 minuta bili smo na licu mjesta. Tamo di smo trebali doći. Našli smo mjesto za parkiranje, izašli van i lagano, s noge na nogu krenuli u pet shop. Jerbo sam odlučila da se više neću natezati sa svim, ama baš svim penzionerkama moga naselja, te da ću mu kupit lajnu, te tim genijalnim potezom umirit nemirne duhove. Penzionerske. I ostale.

Ušli smo dakle u petšop i mene skoro skroznaskroz lupio infarkt kad sam vidjela cijene lajni. Od 125 kuna nadalje. Promumljala sam "skupo je" našto mi je prodavačica odgovorila svisoka "ja ne držim jeftine i nekvalitetne lajne". To je pak kod mene rezultiralo osjećajem da sam na krivom mjestu u krivom svijetu u krivo vrijeme. Neš ti sirotinja se drznula ući gdje joj nije mjesto.

Onda mi je i dalje svisoka rekla da tu "ima ova od 75 kuna" pa neka kupim tu. Nije mi to ni trebala reć, već sam ju bila skenirala i već sam bila odlučila da ću kupit tu i niti jednu drugu, ali svijete, sram me reći, sirotinjo i bogu si teška I TA MI JE BILA PRESKUPA.

No dobro, ako se mora mora se. Ako je za opće dobro, a jest, jer će sada sve penzionerke moga naselja biti mirne i smirene, imati će lagan san i neće morat brinut "pas vam mora biti na lajni",
te stoga nemat višet burne i nemirne noći opterećene teškim morama u kojima se svako malo objavljuje mali pas bez lajne ; dakle ako se mora mora se, altruist sam ti to ti je, činim stvari za opće dobro, skeširala sam tih 75 kuna bez ijedne više riječi. To što mi je srce krvarilo (zbogom nove eventualne cipele, gola sam i bosa i dalje) nitko osim mene nije vidio. To je zato što sam takva! Stoik sam to ti je!
Altruista i stoik!

Dakle uzeli smo tu nadasve kvalitetnu lajnu (baš me zanima koja joj je marža) , te ju stavili u ruksag i krenuli put mesnice da kupimo govedinu za saft. Ušla sam u mesnicu te s vrata odmah počela govorit "molim vas malo govedine za saft" jerbo je to moja poza. Jerbo ja ne znam prepoznati meso. A bome ne znam niti koliko mi treba. Mesa mislim.

E sad...da ja nisam nastupila tako kako sam nastupila bilo to neodgovorno. I nerazborito.
Jerbo bi on mene pitao "što ćete?" "ja bih rekla "govedinu" ali ne bih pojma imala u koje meso da gledam. Pa bi vjerojatno pogledala u teletinu. Ili ovčetinu. Ili veprovinu. U svakom slučaju sigurno je da bih pogledala u krivo meso. I onda bi me on razotkrio. Te mi podvalio. Svinjetinu pod govedinu. Kobasice pod mrkvu. Ili nešto slično. Već bi se on sjetio.

Ovako , taj ingeniozan potez rezultirao je njegovim činom uzimanja komada govedine u ruke, bingo sad znam, sad vidim, te je pitao "jel to dosta?" .
Hmmm. Našao je koga će pitati.

No i dalje sam bila u prednosti. Nema majci da mesar shvati da ja nemam pojma o mesu. Te sam rekla "previše je, neka bude pola". Pri tome uopće pojma nemajući o čemu ja to pričam, no mora se. Takva su vremena. Cilj opravdava sredstvo. Neka bude pola i točka!

18 kuna.
Tu već polako tiltam jer polako odlazi i moja nova suknja. Nebu pod oblake.

Zatim smo krenuli put knjižnice. Izvadila sam tu novu, zlatom optočenu lajnu, baš me zanima di su sakrili dijamante, te malog pasa svezala za ogradu.

Jadničku sam zaboravila pustit lajnu, mislim pritisnut onaj gumbić da se lajna razvuče pa je čekao na cca 20 cm dugoj uzici. Njemu u prilog moram reći da prvi puta od kad idemo u tu knjižnicu nije cvilio, nije plakao, nije izvodio kerefeke kakve uvijek izvodi, nije pokušavao doći zamnom u knjižnicu, nije pokušavao izazvati sažaljenje okolnih prolaznika svojim tužnim cviležom koji govori "ostavili su me oh ostavili su me jadnog i nezaštićenog". To što smo mi 4 metra dalje i što neprekidno izlazimo iz knjižnice da tu strvinu od lije malo pomazimo, to njega ne zanima . Ne , njega to uopće ne zanima, samo izaziva sažaljenje okolo i mračnu mržnju tih istih prolaznika prema gazdama koji su "tako okrutni, kako su samo mogli?
Ne. Ni zvuka nije ispustio. Izgleda da je bio previše šokiran što je na lajni.
Te sam stoga mogla odabrati knjige u nekom miru božjem za kojeg nisam znala ni da postoji.
Halo!! Biram knjige bez da cupkam i trepećem jer izvana ne dopire nesmiljeni jauk, bolni i teški uzdasi i cviljenja. Ne! Mir pod kuglom nebeskom!!

Brzo sam to sve obavila, knjižnica je knjižnica tu sam svoj na svome. Kako nisam u mesnici. Ili u petšopu za careve.

I ondak smo sjeli u auto i vratili se kući.
I tako je prošlo još jedno obično jutro.

subota, 17. travnja 2010.

bemu bučnu subotu

Je da.
Danas se svi našli nešto radit. Osim malog pasa koji se razvalio na suncu.
Susjed baš danas našao kosit.
Ovdje prolazi neki auto sa razglasom i viče da uzima stari otpad čini mi se.
Drugi susjed cijepa drva, o svijete, cijepat drva u sred Metropole i to još u proljeće.
Auti prolaze mojom slijepom ulicom ko ludi.
Buka, sama buka.
Ptičice pjevaju ali se ne čuju.
Neki drugi susjed nešto pili.
Mislim sela, o sela.

Mislila sam da živim u gradu. No ne. Živim na selu to ti je.
Taman kad sam si mislila imat subotu za odmor od silne buke ne moš ništa.
Bemti susjede.
Bemti košenje trave.
Bemti hiperaktivnost.
Bemti proljetne radove.

srijeda, 14. travnja 2010.

subota, 10. travnja 2010.

srijeda, 7. travnja 2010.

Ja ne mogu jesti onu bljak kožicu na mlijeku.

Muškarac ne može jesti grašak.

Jedna poznata ne jede mrkvu.


Zanima me kako stvari stoje sa štovanim čitateljstvom?!

utorak, 6. travnja 2010.

Računica

Ovako je stanje za sada.
Kupila sam dva binga. Ništa nisam dobila.
Onda sam na trećemu u prošli ponedjeljak dobila 11 kuna i 50 lipa.
Pa sam spremila 1,50 lipa u novčanik i uzela novi listić.

Ovaj ponedjeljak, jučer dakle , ništa nisam dobila. šmrc.

Uložila sam znači 30 kuna.
Dobila 11,50.
U gubitku sam 19,50 lipa.

I sad idem kupit novi listić.
Da povratim gubitak.
Idući ponedjeljak mislim dobit 22 miliona kuna!!

petak, 2. travnja 2010.

Pitanje

Koji je ovo hrvatski pisac? :

"..A do nje kao lepršast oblak savija se nježno haljina od bijelih čipaka oko bujne mladice visokoga čela, dugih trepavica, crne bujne kose, nad kojom kruna od alema ljeska. Veliko joj oko sijeva kao rosna ljubica, nježni joj se vrat savija poput ljiljana, a rumene usne smiješe joj se dražesno, kao da je lahor pirnuo ružicama. To je Marijeta. A dalje si vidio o svjetlilu vošanica sve više ljepotica, sve više u crno odjevienih plemića. do Marijete sjeđaše čovjek odebeo, tupa nosa, kratko ostrižene plave kose, uzvinutih brkova, načičkan, našušuren u odijelu od modre svile vezanom srebrnom žicom. Sive oči, tupi nos, debele usne, šiljati brci - sve se to smijalo na njem."..

srijeda, 31. ožujka 2010.

Šetnja








Tko će mi otvorit vrata? Di mi je sluga?
Dokle ću ja čekat!?