Nešto nemam inspiracije. Od kad ne čitam novine za definitivno a bome ni dnevnik ne gledam za definitivno od tada nema inspiracije ni za lijek. Sve nešto hodam svijetom i šire, promatram ljude, promatram sebe i nekako sam usporena sto na sat. Radijus mi je kretanja sužen, ništa se ne događa da bi to bilo značajno za zajednicu. Naravno, nisam ja Kosor da bih bila značajna zajednici. I šire.
Glava mi je prazna. Što i nije loše.
Svako jutro hodam. Šetam. Idem nekuda. Ja, mali pas i prijateljica. Obavimo ponešto.
A zatim promatramo cvijeće. Promatramo voćke. Promatramo ljude. Promatramo pse u dvorištima. Pratimo domino efekat. Jedan zalaje, cijela ulica laje. Ima jedan koji se vrti oko svoje osi svaki puta kad vidi Malog Pasa. Zovemo ga Ventilator.
Promatramo kuće. Krovove. Vrata. Ograde.
Živimo kao u srednjem vijeku.

I dobro mi je. Baš mi je nekako dobro.
Bez strke. Bez buke. Bez prevelikih gužvi.
Samo živimo.