ponedjeljak, 15. ožujka 2010.

Neki dan sam u dućanu dobila zahvalu jednog kupca, mada mi bilo žao prodavačice. U stvari ni kupac ni prodavačica nisu krivi i ne znaš kako bi reagirao. Reagirala sam instinktivno , na prvu loptu, ali malo licemjerno jer se i mene ticalo a u idućoj sekundi sam shvatila da ću bit "poštena" i da me se u stvari ne tiče.
Ima jedan dućan , kao i hrpa dućana u metropoli koji su nabacani svime i svačime a mali su. Takav je i ovaj. Išla sam si kupiti šlape jer su stare pojedene od strane Malog Pasa a i same su se već ofucale.
E sad. U tim i takvim dućanima ako ti uđu tri kupca, ti kao prodavač si gotov. Jedan traži jedno, drugi drugo, treći te nešto pita. Dućan prodaje, samo da nabrojim neke stvari : šlape, cipele, piđame, ručnike, posteljinu, kuhinjske krpe, stoljnjake, djećju odjeću, žensku odjeću, mušku odjeću, kabanice, torbe, kravate, marame, kišobrane, dječje igre, dječje igračke, kape, šalove....
Da je isti, dućan mislim, velik i prostran nikome ništa. No to je mali dućančić a gazda bi valjda htio što više robe pa da se što više proda, pa da on može živit u ovoj našoj zemlji hrvatskoj.

E sad prelazim na stvar. Prvo je prodavačica tražila natikače za jednu gospođu koja je bila prije mene. Nakon 20 minuta gospođa je našla prave i ode na blagajnu da to isto i plati. Prodavačica je ujedno i blagajnica. Dakle i prodavačica odlazi na blagajnu da to naplati.
Ja gledam te natikače, netko mi rekao da su dobre i anatomske i mislim si kako ću ih probat i kupit ako budu ok, jerbo me stopala jako bole, pa mi dobro dođe sve što je anatmosko, za sada ne gledam na ljepotu.
Cijene su različite ali ima sniženje.
Ta gospođa koja je upravo kupila jedne, kupila je na sniženju. Upravo cijene po sniženju gledam i ja.
I sad.
"Da, ali te nisu više po toj cijeni od danas su skuplje , nisu više na sniženju" govori prodavačica-blagajnica.
Meni proradi u glavi prva misao "jebiga, sad su skuplje".
Kupac stoji i kaže "da , ali to nigdje ne piše"
"ma znam da ne piše, nisam stigla napisat nove cijene, evo tu su papiri da su od danas skuplje".
Kupac se neda "da, ali to nigdje ne piše" ponavlja a zatim uletavam ja "je, fakat nigdje ne piše, ne možete tako". Evo mene donkihota. I prijateljica je moja bila samnom pa i ona uletava "je, žena je u pravu, mi ne znamo da je od danas skuplje".

Istovremeno ja razmišljam "jebiga, ja sad znam, platit ću ih skuplje. e jebiga".
No i dalje donkihotovski stajem na stranu kupca i govorim "trebali ste napisati, ne možete tako".
"Napisala bih da sam imala vremena. Moj šef od mene očekuje da sve stignem napravit".

E tu mi ju je bilo žao. Razumjela sam ju. Nekako sam shvatila da neki tamo šef od nje zaista očekuje da i posluži kupca i bude blagajnica i promijeni cijene i.....

Pprodavačica se složila sa nama , ipak bilo nas je tri naprama jedan. Naplatila je natikače po cijeni sniženja (koje to više nije).
Žena mi se zahvalila "hvala što ste mi pružili podršku" a ja sam kupila one šlape natikače koje ionako nisu bile na sniženju pa sam platila tu cijenu koja je i pisala.

No nisam se osjećala dobro. Prodavačica nije kriva. A do šefa doć...he,he...to u zemlji hrvatskoj baš nije lako. Jerbo šefovi i šefići i vlasnici su nedodirljivi. To mi je jako poznato.
Bemti hrvatska posla.

2 komentara:

  1. Lijepo je pružiti podršku, ali zapravo meni nije jasno kome je ovdje bila potrebna podrška?
    Ako ću za pravo, baš mi je simpatična ta tvoja crta kada staješ na stranu obespravljenih kupaca i obespravljenih prodavačica istovremeno.
    Dotle gazda broji novce zakidajući kog stigne.

    OdgovoriIzbriši
  2. znala bi nešto o problematici. na moju najveću žalost!
    u ovoj priči niko nije u pravu i niko u krivu. osim nevidljivog šefa. on je u krivu i kriv ... a jedini neće naje***
    živila hrvatska!

    OdgovoriIzbriši