Zima zima

e pa šta je

ako je zima nije lav

zima zima pa neka je

ne boji se tko je zdrav.

I ne boji se tko ima odjećicu!

Nemoš ti s lutrijom hrvatske na zelenu granu. Ja sam napravila sve što je bilo u mojoj moći ali jednako sam gola i bosa kao što sam i jučer bila. Ne da nisam dobila peticu nego nisam dobila niš!
Niš! Samo jedan papirić za smeće eto to sam dobila.
Nemoš ti. Lutrija hrvacke za mene amatera za mene je prevelik zalogaj.
Neće me pa me neće.
A već sam sanjarila o putovanju u Rim. Zatim o novim cipelama. O kaputu da ne pričam.
Je , to su bili snovi. Realnost je bila, da ako išta dobijem da se moraju kupiti amortizeri za auto.
Pa ti reci.
Da sam nešto dobila kupili bi te amortizere za glupi auto a onda bi mi valjda nešto bilo i ostalo.
Ovak, ni amortizera ni Rima, ni cipela.

Uopće ne znam jel bi igrala i drugi ponedjeljak ili bi stoposto odustala.
?!
Nešto se mislim da bi mogla igrat i drugi ponedjeljak. Pa i onaj treći.
A onda se opet mislim, ako i dobijem morat ću kupovat amortizere. Di je tu veselje? Di je tu pravda?
Ipak ću igrat.
Listić košta deset kuna. Neću valjda odustat na prvu loptu.
Ako mi i poslije treće igre ne padnu amortizeri onda ću odustat.
I prijeć na loto .

Kupila sam listić binga.
Danas navečer je izvlačenje.
Ja nemam pojma kako se to igra.
Jer nikad nisam ništa takvoga igrala.
No očekujem dobitak.
Jerbo sam gola i bosa.
Bosa sam i gola!!!!
Ako neće biti dobitka za mene bit će to sramota za ovaj narod.
Mislim da hodam u tim starim krpama.

Zato se u 20,10 instaliram pred TV sa svojim listićem.

Pitala sam ženu koja radi tamo da mi objasni kako se igra, ona mi ništa nije rekla.
Osim da mogu dobiti.
A i ne moram.
Budući da bi ja htjela dobiti, onda ću i dobiti.
Ako uopće shvatim kako se igra.

Ma pusti psa curice

Neki dan šetamo Mali Pas i ja. Naše šetnje nisu baš uobičajena slika, nije da se ima lajna pa da pas uredno hoda uz čovjeka. Kod nas je to kao da smo neka dva stara kompića koji eto idu zajedno, jer su tako odlučili, no svako malo neki od nas ode na svoju stranu. Pa se onda opet susretnemo. Mi u stvari uopće nemamo lajnu doma. Imali smo, izgubili, i nikad ju više nismo kupili. Mislim skupe su lajne o svijete, a ja gola i bosa.
Dakle naše šetnje izgledaju više kao šetnja dva penzionera od kojih jedan uvijek ima nešto za obavit a onaj drugi čeka. Nekad se i izgubimo, no niti jedan niti drugi se previše ne uzbuđujemo, jer ja znam da će Mali Pas kad tad doći doma, a on opet zna da ga neću ostavit i ako ga dugo nema da ću ga doći (ipak) tražit. Pa onda penzionerski tako šetamo oslonjeni jedno na drugo. Meni to baš kul. Mi smo sada dvojac. Uigrana ekipa. (da bismo došli do takvog stanja trebalo je puno strpljenja a bome i strahova no uspjelo je. ) (ljudi nam se čude "pa kako to ide bez lajne?" a kad kažemo da smo ga odmalena tako učili, od prvog dana onda svi odgovaraju "ma ne ja se bojim, moj bi pobjegao").

Nnnda. Nisam o tom htjela pisat, htjela sam pisat malo o sebi, mislim ja sam stvarno zanemarena, samo se o malom pasu piše i priča, di sam tu ja o svijete? Ovo je bio samo prvi uvod.
Sad ide drugi uvod.
Moja kosa, koja je centimetar na glavi je još uvijek meni jako čudna i jako strana. I sama sebi sam čudna kad se pogledam u ogledalo. Ne mogu se prepoznat. I ta moja kosa uopće nije logična. Naime ona STRČI. Taj centimetar nije da bi lijepo, uredno i sa voljom pao po glavi pa napravio kao neku lijepu, dječačku frizuricu pa da ja izgledam kao nekako ženstveno. O ne. Moja kosa je odlučila da će STČATI u zrak. I još da sva strči u zrak na svim mjestima još bi me to nekako i primirilo, ali ne, ona je odlučila da će se sakupiti na jednom mjestu, negdje na vrhu glave i onda samo na tom mjestu STRČATI u zrak. Rezultat je porazan, naime većinom vremena izgledam kao posljednji mohikanac.
Osim kad stavim gel.
Onda malo ne strči.
Kojih pola sata.

E sad sam gotova sa uvodom1 i uvodom2 i sad idem na razradu.
Zaključak ne znam hoću li donijeti.

Dakle, mali pas i ja neki dan šetamo.
U stvari nismo šetali nego smo išli u dućan. Vraćamo se iz dućana i mali pas skrene u jedno dvorište. I tamo i ostane. Ja , dobro odgojena, sa frizurom čeroki indijanca stojim izvan ograde i vičem mu da se vrati. Mali pas ni dabi. Ja vičem, on ignorira. U tom dvorištu sjede dva muškarca, ja se pravim da ih ne vidim, mislim što ću pas je u njihovom dvorištu najbolje mi da se pravim da ih ne vidim. I vičem mu neka se vrati. I tako provodimo mi svoje vrijeme, ja izvan ograde, mali pas unutra ignorirajuć me brutalno i opako. I ne želeć se odazvat sve dok on ne bude smatrao da je vrijeme da se izađe iz dvorišta.

I tada čujem...
"curice, pusti psa, neka bude tu".

Svalila sam se na asfalt. Postala sam asfalt. Samo sam se pretočila u asfalt, eto što sam učinila.
curice...
curice...

Cijeli dan mi je osmjeh bio na usnama.
Mislim nema veze što su bili udaljeni cca 30ak metara.
nema veze što su penzioneri kojima vid nije najjače osjetilo.
Nema veze što moja modernistička frizura izaziva takve asocijacije.
Nema veze.

Mislim sve ja to znam...ali curice je curice...
Samo sam se smješkala.

Idem sad prekinut ovaj post i idem se dalje smješkati.