I sve bi skupa bilo još nekako u redu, sve bi jednom bilo sjelo na svoje mjesto i išlo svojim nekim normalnim tokom da STIJENA nije odlučila doći k meni. Što se mene ticalo ja sam otišla, odredila ili bar počela određivati, drugi smjer u svom malom životu, bila odlučna da STIJENU zaboravim i krenem iznova.
No ne bi STIJENA bila STIJENA da nije odlučila da će me i dalje malo bockati. Pikati. Šamarati. Jer, odlučila je, nije mi bilo dosta. Nisam još sve odradila.
Te je tako došla u Grad.
Tek toliko da mi pokaže tko je jača strana.
I usput, da me još jednom baci na koljena.
Da mi potvrdi konačno i definitivno da moji snovi ostaju samo moji snovi, moje želje da mogu bacit u smeće. Da pokaže kratko rečeno tko je ovdje gazda.
Kada je to napravila ja sam htjela vrištati. Dobro se sjećam trenutka kada sam pomislila "vrištat ću". No nisam. Sjela sam u auto i plakala. Plakala sam valjda sat vremena u tom autu na tom parkiralištu.
I onda sam napravila pogrešku.
Toliko me je jako boljelo da sam sve to potisnula. Rekla sam sebi "sad je dosta" i nakon što sam se dovezla doma, nakon još jedne odvratne noći, ujutro sam se digla i odlučila sam se praviti kao da ništa nije bilo. Glumila sam.
Na kratki rok gluma je posve ok. Pomogne ti u životu. No da sam bila pametna našla bih bila vremena da ipak odbolujem tu bol. No nisam. Uzela sam neki novi smjer, posve neadekvatan za mene i držala ga se ko pijan plota. Nisam si dozvoljavala razmišljati, nisam si dozvoljavala emocije.
A ne možeš tako. Jednostavno ne možeš jer priroda kad tad nađe svoj put. Mislim prirodni tok stvari nađe svoj put. Ja mu nisam dozvoljavala, tvrdoglavo se i dalje opirući . Nisam željela prihvatiti stanje stvari.
I evo me sad kako se bakćem sa svojom prošlošću.
Tja. Nekim pametnima treba malo. Nekim glupima (to sam ja mada sam u pravilu pametna) treba dugo.
Bolje ikad nego nikad.
I sad me čeka da se suočim do kraja sa STIJENOM. Da ju otpustim i da joj kažem zbogom. Nešto što sam trebala napraviti puno prije. O puno puno prije...
Da sam bila hrabra. I da sam imala muda.
Ali nisam.
Jer sam se panično bojala pokazati slabost. Mislila sam da ću se raspast. U komadiće.
A u stavri već sam bila raspadnuta. Samo si to nisam htjela priznati. Složila sam neku sliku, no ona je bila iskrivljena. Potražila sam krhotine i manično ih spojila. Svaku na posve krivo mjesto.
I držala sam se te slike. Krive. I totalno neprirodne.
Tja. Čoek uči dok je živ.
Ukratko živjela sam po naputku Bore Čorbe:
NEMOJ SREĆO MA NEMOJ DANAS!
"ne ispravljaj krive drine
možeš doći do istine
pusti lađe neka tonu
daj mi sodu bikaaaarbooonu".
Znaš, tvrdoglavost je ponekad jedino ono što nam ostaje kada nam razno razne Stijene žele pokazati tko je gazda?
OdgovoriIzbrišiNema to veze ni s pameću, ni s glupošću.
To ima jedino veze s našom nemoći, jer kako rekoh, to je ono zadnje oružje što nam preostaje.
Uostalom, zar bi čovjek bio čovjek kada bi svoje lekcije učio na vrijeme?
@živjeti svoj život
OdgovoriIzbrišihvala ti na ovom. možda onda i nisam savršeno glupa nego sam savršeno normalna. :)
pozdrav imaš od malog pasa. kaže da si mudra. al to što si mudra ne znači da ne moraš donijeti froleka. jer on je mudriji i njemu ljubav ide kroz želudac . :) ah..učiti od pasa...
:)
Uhhh, ma što Mali Pas rekao, on je mudriji, slađi, a bome i ljepši od mene.
OdgovoriIzbrišiOvo zadnje mi je bilo najteže napisati, ali eto pregrmila sam i to.
Naravno kako će Mali Pas dobiti svog froleka, uza svo poštovanje i poniznost koju zvijezda njegova kalibra zaslužuje.
Tko god se okrene prema događajima u prošlosti, ako nije izuzetno samouvjeren i siguran 100% u vlastite istine, prije ili kasnije preispituje svoje odluke i postupke. Vremenska distanca ti svojim odmakom daje mogućnost da sagledaš ondašnje bolne situacije na drugi način i nakon te analize dolaziš do zaključka da je trebalo drugačije reagirati i ponašati se. Vrlo je malo onih koji mogu u emotivno teškoj situaciji napraviti taj neki mentalni odmak da bi analizirali situaciju u kojoj su se našli, ali je svakako poželjno ne potiskivati ... prije ili kasnije svejedno se moraš suočiti s onim što te muči, a ono potisnuto postaje samo izvor svakakvih patologija. Utoliko onaj tvoj savjet o 3 mjeseca pauze nije dobar, što dalje prolazi vrijeme, manje je volje da se ponovno proživljavaju bolna iskustva. Ne kažem da netko istog trenutka mora pronaći rješenje, ali od odlaganja isto tako nikakve koristi.
OdgovoriIzbriši@romantales
OdgovoriIzbrišilogički imaš pravo. ali duša (ajmo ju tako nazvati) isto reagira kao i tijelo kad je povrijeđeno. zatvori se, napravi krastu i pokušava zarast. ako otvaraš to u vrijeme kada nije vrijeme nije jako pametno. ja i dalje stojim kod toga da treba proči neko određeno vrijeme (tri mjeseca) a onda početi "kopati".
naravno ne raditi kao ja, koja sam se totalno zatvorila. no neke boli su potpuno prejake da bi ih se moglo podnijeti ako si sam, nemoćan i bez dobre podrške.
objavila sam kom, al ga ne vidim. a baš mi bio bitan. da vidimo kako će ovaj proći.
OdgovoriIzbrišie, sad, ko zna di je onaj otišao. uglavnom, nikad nije kasno suočiti se s onim od čega bježimo. i tek priznavajući sebi svoje slabosti - postajemo jači.
OdgovoriIzbriši