Tada, na STIJENI, na tom otoku, drugi put u životu ostala sam bez tla pod nogama. Zemlja se otvorila i progutala me. I još uvijek padam.
Tada , na toj stijeni, moji su se (glupi) snovi rasprsli u paramparčad. I još uvijek se rasprskavaju. Još uvijek padam.
Sjećam se da nisam imala misli. Niti jedne. Sjećam se da sam mislila samo ovo : „obuci tenisicu“, „zaveži tenisicu.“ Tenisice su bile bijele. Sjećam se da sam mislila : "sad obuci haljinu." Haljina je bila crna. Sa bijelim, malim, sitnim cvjetićima. I sjećam se da sam mislila "uzmi svoj ruksag, nemoj ga ostaviti ovdje." Stavila sam ručnik u ruksag, sve ostalo stavila sam u ruksag. Polako. Fokusirano. Koncentrirano. Ništa drugo uostalom nije više postojalo. Samo ja, moja bol, moje bijele tenisice, haljina i ruksag.

Bila sam usporena. Obučena i obuvena digla sam se da krenem. Ne znam kuda. Samo da odem. Daleko od STIJENE, daleko od snova. Raspuknutih u komadiće.

Hodala sam u bunilu.
Hodala.
Bez ijedne jedine misli. Samo sam hodala. Kući? Ne, tu nije bio moj dom. To je bio otok na koji sam došla neiskvarena, divlja, neukroćena. Puna povjerenja.
S kojeg ću otići slomljena.

Trebalo mi je puno godina da uspijem vratiti sliku. Da se suočim s njom.
Ipak mi je to ovih dana uspjelo.
Tja.
Poraz je poraz. Srušeni snovi su srušeni snovi. Još uvijek boli, ali mislim da ću , sad kad sam se suočila sa STIJENOM uspjeti suočiti i sa svojom budućnošću.

Hodala sam u bunilu.
Došla sam u kuću. Pričala nešto sa mojim prijateljem. Zatim legla i zurila u strop. Misli su se vratile sutradan.
Sutradan sam bila druga osoba.
Ukroćena. Bolom.
I još sam.