srijeda, 3. veljače 2010.

Tada, na STIJENI, na tom otoku, drugi put u životu ostala sam bez tla pod nogama. Zemlja se otvorila i progutala me. I još uvijek padam.
Tada , na toj stijeni, moji su se (glupi) snovi rasprsli u paramparčad. I još uvijek se rasprskavaju. Još uvijek padam.
Sjećam se da nisam imala misli. Niti jedne. Sjećam se da sam mislila samo ovo : „obuci tenisicu“, „zaveži tenisicu.“ Tenisice su bile bijele. Sjećam se da sam mislila : "sad obuci haljinu." Haljina je bila crna. Sa bijelim, malim, sitnim cvjetićima. I sjećam se da sam mislila "uzmi svoj ruksag, nemoj ga ostaviti ovdje." Stavila sam ručnik u ruksag, sve ostalo stavila sam u ruksag. Polako. Fokusirano. Koncentrirano. Ništa drugo uostalom nije više postojalo. Samo ja, moja bol, moje bijele tenisice, haljina i ruksag.

Bila sam usporena. Obučena i obuvena digla sam se da krenem. Ne znam kuda. Samo da odem. Daleko od STIJENE, daleko od snova. Raspuknutih u komadiće.

Hodala sam u bunilu.
Hodala.
Bez ijedne jedine misli. Samo sam hodala. Kući? Ne, tu nije bio moj dom. To je bio otok na koji sam došla neiskvarena, divlja, neukroćena. Puna povjerenja.
S kojeg ću otići slomljena.

Trebalo mi je puno godina da uspijem vratiti sliku. Da se suočim s njom.
Ipak mi je to ovih dana uspjelo.
Tja.
Poraz je poraz. Srušeni snovi su srušeni snovi. Još uvijek boli, ali mislim da ću , sad kad sam se suočila sa STIJENOM uspjeti suočiti i sa svojom budućnošću.

Hodala sam u bunilu.
Došla sam u kuću. Pričala nešto sa mojim prijateljem. Zatim legla i zurila u strop. Misli su se vratile sutradan.
Sutradan sam bila druga osoba.
Ukroćena. Bolom.
I još sam.

Broj komentara: 5:

  1. Što se dogodilo na toj STIJENI da ti je uništilo snove?
    Neznam što da kažem na ovoliku iskrenost i bol, jednostavno me čini nijemom.
    Tebi želim budućnost,a STIJENI neka postane prah.

    OdgovoriIzbriši
  2. Meni je najdraža Cesarićeva pjesma:
    "Netko sa svojim bolom ide
    k'o s otkritom ranom,
    svi neka vide.
    Drugi ga na dno duše zgnječi
    i neda mu prijeći u suze i riječi..."

    Sve ono što se o bolu može reći on je sažeo u tri strofe, bolno istinite, jer ono što najviše boli obično ostaje "ko kamen bačen" na dno duše ... da ga nikad ne izbaci plima...

    OdgovoriIzbriši
  3. ovdi si mi drugačija.poznat mi je taj osjećaj kad te propadanje izmijeni...

    OdgovoriIzbriši
  4. @primakka
    je. i sebi sam drugačija. istinitija i vjernija sebi :)

    OdgovoriIzbriši
  5. Upravo to sam i ja pomislila, da si ovdje nekako drugačija. Ozbiljnija, rekla bih. Dobro, tek su 2 teksta ovdje, tko zna što nose oni novi. Voljela bih da doneus manje boli, ne da u njima glumiš da ne boli, već da se bol zbilja smanji...

    OdgovoriIzbriši