Dva dana kasnije išla sam doma. U Grad.
Ne sjećam se putovanja. Znam da je na brodu bio lik koji me je pokušavao zabaviti. Sjećam se da mi je pričao o drogi na tom otoku. I o tunama koje ubijaju na tone. Za japance. I nije bila baš neka zabava. Valjda čoeka veselilo da priča sumorne teme. U svakom slučaju skrenuo mi je misli.
No sve je u magli.
Kako sam se vratila u Grad ne znam. Da li sam putovala avionom? Vlakom? Autobusom? Ništa se ne sjećam.
Iduća slika je moj prazan stan , sjedim za stolom, gledam pred sebe u zid i ništa ne vidim. Ništa.

Vukla sam se u Gradu još par dana. Telefon je zvonio, često je zvonio. Nisam dizala slušalicu. Vukla sam se.

Trebalo je ići raditi.
Ujutro sam se dizala u bunilu, odlazila u firmu i tamo se družila sa ostalim ljudima koliko se sjećam. I tamo je zvonio telefon. Nisam se željela javiti. Molila sam kolege da se jave i da kažu da me nema. Čudno su me gledali no bila sam uporna. Ozbiljna. Govorili su da me nema.
„Tri mjeseca“ govorila sam svojim prijateljicama „tri mjeseca si zabrani misliti. Zatim nakon trećeg mjeseca polako se počni suočavati“. Taj je savjet bio odličan. Jedna mi je prijateljica bila rekla „ono ti je fantastičan savjet, jako mi je pomogao“.
Da. Trebalo ga je sada primijeniti na sebe. „Tri mjeseca“ govorila sam sebi. „Tri mjeseca ne misli. Kasnije ćeš“.
No bol je bila stalna. Uvijek prisutna. Najgora kod jutarnjeg buđenja. Tada je probadala okrutno i opako. Oblačila bih se, odlazila na posao i trudila se razmišljati o BILO ČEMU. Trudila se. Bol je bila prisutna u svakoj pori moga tijela. Tijelo me je fizički boljelo. Bol je bila prisutna u svakoj pori moga života. Život me je bolio.

Nikada do tada nisam osjetila tako jaku bol. Bilo mi je to prvi puta.
Sada mi je ona već stalna pratiteljica pa joj ne pridajem toliku važnost. Ali tada...

Išlo je. Malo po malo išlo je...