Jutros rano mali pas i ja bili smo se uputili na turneju a) pet shop b) knjižnica c) mesnica.
Mali pas je ponosno sjeo na prednje sjedalo u autu u maniru "ko mi je ravan" glave visoko uzdignute, ipak on se vozi na prednjem sjedalu. Knjižnica nije daleko, ne znam zašto smo uopće i išli autom, ali eto meni nekako lakše tako.
Ipak sam i ja carica. Kad već imam cara u kući.
I hranim ga.
I tetošim.
I redovno služim.
U svakom slučaju za 8 minuta bili smo na licu mjesta. Tamo di smo trebali doći. Našli smo mjesto za parkiranje, izašli van i lagano, s noge na nogu krenuli u pet shop. Jerbo sam odlučila da se više neću natezati sa svim, ama baš svim penzionerkama moga naselja, te da ću mu kupit lajnu, te tim genijalnim potezom umirit nemirne duhove. Penzionerske. I ostale.
Ušli smo dakle u petšop i mene skoro skroznaskroz lupio infarkt kad sam vidjela cijene lajni. Od 125 kuna nadalje. Promumljala sam "skupo je" našto mi je prodavačica odgovorila svisoka "ja ne držim jeftine i nekvalitetne lajne". To je pak kod mene rezultiralo osjećajem da sam na krivom mjestu u krivom svijetu u krivo vrijeme. Neš ti sirotinja se drznula ući gdje joj nije mjesto.
Onda mi je i dalje svisoka rekla da tu "ima ova od 75 kuna" pa neka kupim tu. Nije mi to ni trebala reć, već sam ju bila skenirala i već sam bila odlučila da ću kupit tu i niti jednu drugu, ali svijete, sram me reći, sirotinjo i bogu si teška I TA MI JE BILA PRESKUPA.
No dobro, ako se mora mora se. Ako je za opće dobro, a jest, jer će sada sve penzionerke moga naselja biti mirne i smirene, imati će lagan san i neće morat brinut "pas vam mora biti na lajni",
te stoga nemat višet burne i nemirne noći opterećene teškim morama u kojima se svako malo objavljuje mali pas bez lajne ; dakle ako se mora mora se, altruist sam ti to ti je, činim stvari za opće dobro, skeširala sam tih 75 kuna bez ijedne više riječi. To što mi je srce krvarilo (zbogom nove eventualne cipele, gola sam i bosa i dalje) nitko osim mene nije vidio. To je zato što sam takva! Stoik sam to ti je!
Altruista i stoik!
Dakle uzeli smo tu nadasve kvalitetnu lajnu (baš me zanima koja joj je marža) , te ju stavili u ruksag i krenuli put mesnice da kupimo govedinu za saft. Ušla sam u mesnicu te s vrata odmah počela govorit "molim vas malo govedine za saft" jerbo je to moja poza. Jerbo ja ne znam prepoznati meso. A bome ne znam niti koliko mi treba. Mesa mislim.
E sad...da ja nisam nastupila tako kako sam nastupila bilo to neodgovorno. I nerazborito.
Jerbo bi on mene pitao "što ćete?" "ja bih rekla "govedinu" ali ne bih pojma imala u koje meso da gledam. Pa bi vjerojatno pogledala u teletinu. Ili ovčetinu. Ili veprovinu. U svakom slučaju sigurno je da bih pogledala u krivo meso. I onda bi me on razotkrio. Te mi podvalio. Svinjetinu pod govedinu. Kobasice pod mrkvu. Ili nešto slično. Već bi se on sjetio.
Ovako , taj ingeniozan potez rezultirao je njegovim činom uzimanja komada govedine u ruke, bingo sad znam, sad vidim, te je pitao "jel to dosta?" .
Hmmm. Našao je koga će pitati.
No i dalje sam bila u prednosti. Nema majci da mesar shvati da ja nemam pojma o mesu. Te sam rekla "previše je, neka bude pola". Pri tome uopće pojma nemajući o čemu ja to pričam, no mora se. Takva su vremena. Cilj opravdava sredstvo. Neka bude pola i točka!
18 kuna.
Tu već polako tiltam jer polako odlazi i moja nova suknja. Nebu pod oblake.
Zatim smo krenuli put knjižnice. Izvadila sam tu novu, zlatom optočenu lajnu, baš me zanima di su sakrili dijamante, te malog pasa svezala za ogradu.
Jadničku sam zaboravila pustit lajnu, mislim pritisnut onaj gumbić da se lajna razvuče pa je čekao na cca 20 cm dugoj uzici. Njemu u prilog moram reći da prvi puta od kad idemo u tu knjižnicu nije cvilio, nije plakao, nije izvodio kerefeke kakve uvijek izvodi, nije pokušavao doći zamnom u knjižnicu, nije pokušavao izazvati sažaljenje okolnih prolaznika svojim tužnim cviležom koji govori "ostavili su me oh ostavili su me jadnog i nezaštićenog". To što smo mi 4 metra dalje i što neprekidno izlazimo iz knjižnice da tu strvinu od lije malo pomazimo, to njega ne zanima . Ne , njega to uopće ne zanima, samo izaziva sažaljenje okolo i mračnu mržnju tih istih prolaznika prema gazdama koji su "tako okrutni, kako su samo mogli?
Ne. Ni zvuka nije ispustio. Izgleda da je bio previše šokiran što je na lajni.
Te sam stoga mogla odabrati knjige u nekom miru božjem za kojeg nisam znala ni da postoji.
Halo!! Biram knjige bez da cupkam i trepećem jer izvana ne dopire nesmiljeni jauk, bolni i teški uzdasi i cviljenja. Ne! Mir pod kuglom nebeskom!!
Brzo sam to sve obavila, knjižnica je knjižnica tu sam svoj na svome. Kako nisam u mesnici. Ili u petšopu za careve.
I ondak smo sjeli u auto i vratili se kući.
I tako je prošlo još jedno obično jutro.