Bijelo

Sva je sreća da nemam više boje jer kako sam krenula tko zna gdje bi završila. Možda bi i susjedima išla farbati vrata.

No sam, na sreću, ovaj čas bacila praznu tubu u smeće i time sebe oslobodila daljnjeg objeljivanja prostora.

Opet imam sve pošpricano, pa opet moram ribati. Pod i laptop.

Laknulo mi je. Jer da je ostalo boje, vjerojatno bih krenula farbati štokove. A to ne bi bilo pametno. Ni mudro. Samo bih radila a dan je previše lijep da bi se ostalo u kući.

Zato sad idem bacit smeće, skupa sa tom praznom tubom, tek toliko da budem sigurna da više neću farbat, a onda prošetat Malog Pasa i sebe. Vidjeti usput što ima na placu. I u dućanu. Vidjeti što ima u Mani a ne mogu si kupit. Sliniti malo za zelenom vestom koju gledam već dosta dugo.

U svakom slučaju idem proslavit prekid objeljivanja okruženja.

cccc...cccc...sama sebi sam sljedbenik. mislim stvarnooo...
poanta je u tome što sam željela violici poslat poruku.
a samu sebe sam sebi stavila kao sljedbenika. i sad se ne znam odjavit.
pa ti reci.
sad sam samoj sebi sljedbenik.
bemti život kad sam sebe moraš slijedit.

nnnda. ako netko zna kako se sam sebi odjavljuješ kao sljedbenik bila bih zahvalna za pomoć.
potpis : sljedbenik same sebe.

cccc...ccccc

Jednostano se vučem po svijetu i šire. U pospanoj trenirci. I nekako mi je baš ok, mozak mi uopće ne radi , što je dobrodošla promjena. Inače je u kaosu. Hrpa misli za tu malu glavu. Pa jadan ne zna što da radi. Pa prokuha.
Moram ići prošetati Malog Pasa ali i on i ja smo slika i prilika nemotiviranosti za šetnju. Ja se vučem kao što sam već bila rekla, a i u toj sam staroj, pospanoj, bijelom bojom prefarbanoj trenirci, koju bi znači trebalo skinuti i obući nešto normalnije i pristojnije. A daj ti obuci nešto normalnije i pristojnije kad nemaš! Kad ti u ormaru vise samo krpe! Stare krpe! Za auto prat krpe i za pod prat krpe. Kad si ah što, jednostavno i kratko rečeno gol i bos! Eto takav si!

Nnnda. Još bih ja možda nešto i pronašla u tom ormaru ali onda pogledam Malog pasa. E taj bi morao biti model za lijenost i hedonizam. Jede i spava. Spava i jede. Ako ne spava onda zijeva. Ako ne jede onda zijeva. Ako ne zijeva onda se izležava. Ako se ne izležava onda jede. I tako u krug.
I sad ti šetaj jednog takvog! Pa zaspat će mi na pol puta.
Eto tako.

Na zapadu ništa novog.
Imam namjeru raditi paštetu domaću. Ili neki namaz. Tako mi došlo. Pa ću se ipak morati izvuć iz te stare pospane trenirke. I obuć nešto pristojno. I otić u dućan po namirnice.
A Malog ću Pasa morati prisiliti da ide samnom. Da usput piški i kaki. Tako da sam mirna ostatak dana. I noći.
A ništa, što se mora mora se! Iz ovih se stopa idem oblačit. Nema mi druge.

Gotovo

Jako , jako, jako sam zadovoljna. Sad stalno idem u kupaonu i gledam si svoju stalažicu. Došlo mi da sav namještaj prefarbam u bijelo, mada on i je skoro sav bijeli, jerbo bijelu boju obožavam. Došlo mi da ručno dignem ove stare odvratne pločice u kupaoni , koje je netko bez ukusa i smisla tu postavio i da stavim nove bijele. Mat bijele.
Ali sam se na vrijeme zaustavila. Pločice se pravim da ih ne vidim, fuj odurne su. Samo piljim u svoju novu stalažu i smješkam se zadovoljna sa sobom i sa svijetom oko sebe.
A baš sam se namučila s njom. I nije mi se dalo no sam se silila. Svaki dan pomalo.
Šteta koju sam napravila je : jedna uništena trenirka, pod koji treba oribat od boje. Stolica koju treba oribat od boje. Laptop je sav zamrljan. No neka. Nema veze. Vrijedilo je

Mrlja je napokon odlučila prihvatiti jastučić . No ga je mudro dovukao na stratešku poziciju :

a) ispred vrata sobe tako da mu ne mogu zbrisat a da on to ne vidi

b) pogleda uperenog prema frižideru i štednjaku ako bi se kojim slučajem vršile neke aktivnosti na tim mjestima. Tako da može biti odmah prisutan

c) pogleda uperenog na ulazna vrata stana. Mogao bi netko doći sa hranom za njega na primjer.

U svakom slučaju sam je to sve obavio. Mislim dovukao jastučić na centralno mjesto. Pa ti reci da je pas blesav.

A ovaj položaj "spavam" je samo kamuflaža.

Kad bi se otvorila kojim slučajem vrata od frižidera mrlja bi iste sekunde bila potpuno i totalno budna. U idućoj sekundi ista bi bila instalirana na cca 20 cm udaljenosti od vratiju hladnjaka.

Jedino na što mrlja ne računa je da danas ide na cijepljenje. Ako gazdaricu ne bude bolila glava. Od zuba. Za sada ju boli ali možda prođe. Bol mislim, ne glava.

Ode sub

Isvadilo mi sub.
Pa sad prolazi djelovanje ineksije pa me pošelo bolit.
I sva sam natečena.
I fufljam.
Pa ne mogu pisat post.
Pa ti reci.
"Gangrena" kaže subar. I usme sto kuna.
A ja gola i bosa.

Dva pitanja od sudbonosne važnosti za čovječanstvo i šire

Baš sam se nešto razmišljala o dvije stvari.
Prva je -kako se mjeri gledanost neke TV -? Poima nemam.

Druga je - što bih ja napravila da me netko, a sigurno nitko neće, prijavi na "Večeru za 5", napravila za večeru?
I onda sam smislila, ali vidim da to ne prolazi baš ok. Ne bih sigurno sa tim menijem dobila 5,5 tisuća kuna, koji bi mi usput rečeno jako dobro došli jer sam gola i bosa. Bez kozmetike. Bez kozmetičarke. Bez frizure. (pseto ima friziru ne možemo oboje).

Napravila bih jedno 7 vrsta namaza, posložila u posudice i to dala sa toplim kruhom. Ups, ne ne kruh, nego neke pogače koje bi sama napravila. Još fine tople, mljac.
Poslije bih za glavno jelo napravila dagnje ili prstace, a onda za desert , poima nemam. Neku voćnu salatu.
Ili punjene palačinke.

Stol bi dobro postavila to znam, jer ga uvijek postavim dobro, bilo bi inovativnije i maštovitije od onih stolova na televiziji. Bez cvijeća i glupih latica i školjki.
A i domaćica bi bila dobra, jer to jesam. Mislim ono, fakat jesam. Uopće nisam uštogljena i pričam sve u šesnajst i nikad nemam nikakvu glupu tremu.

Dakle što se tiče okruženja tu bi svi bili zadovoljni. A što se tiče hrane ne znam da li bi gosti bili zadovoljni, ja sigurno bi jer sve je po mom ukusu. Vjerojatno bi rekli da je moglo i bolje, ali kad bi se susreli sa mojim ubojitim pogledom svi bi mi morali dati 5,0. Tako da dobijem 5,5 tisuća kuna i obučem se. Jer gola sam i bosa o svijete!!!!
Ili bi prije nego što dođu goste podkupila. Svakome po 100 eura da glasa za mene. No to bi mi bilo preskupo mada bi još uvijek bila u dobitku.

Eto tako.

Da vidim što biste vi ponudili?!?!

Friško oprani pas

Danas smo se okupali pa nismo nešto naročito dobre volje. U stvari u ovom trenu smo jako loše volje a ja mu nisam baš nešto najdraža osoba na svijetu.

Stoga se mudro držim podalje.

Nije da se ne voli kupati. Mrzi se kupati!

Ali je to ipak stoički odradio.

Čovječe smrdio je već na kilometar. Zato smo morali o baš smo morali pod tuš. Voda je bila crna, koliko je bio zmazan.

No ipak ja se moram neko vrijeme držati podalje, jer car je malo uvrijeđen. Jer njegova inkarnacija Luj 14 nije se prao nego je samo stavljao parfeme na sebe. I sad ovoj inkarnaciji nije jasno zašto on mora pod tuš kad je u nekom drugom životu već dokazao da se može i drugačije.

Ovo sam napokon dovršila ali ako ja to stavim na sebe. Nema šanse. Čim vidim đemper počinjem dobivati tikove. Odmah se sjetim koliko me je živaca koštao. Možda druge zime. A možda i nekome poklonim, jer on u stvari uopće nije ispao loše, dobro stoji, topao je i mekan al dosta mi crvene boje za neko vrijeme! Dosta mi pogleda na crvenu boju! Dosta mi je!!! :)

Ovo mi je novi projekt.

To mi stoji u kupaoni.

Jer kad smo htjeli urediti kupaonu, čovjek ne bi vjerovao , ali istina je, moraš čekati po tri mjeseca ako nešto hoćeš kupiti. Bili smo puni poleta, puni elana, i novaca smo imali i nismo mislili da ne bismo mogli naći elemente. No na žalost ispalo je da ne možemo. Ili "upravo nema" ili "to je izložbeni primjerak" ili "možete naručiti stići će za 3 mjeseca". Fakat smo ostali u čudu. Obišli smo doslovno čitav Zagreb , a zatim još bili u Samoboru i svim okolnim podružnicama kojih smo se sjetili. Ništa. Fućkaj se s kupaonom.

I onda sam se ja sjetila da imamo taj babusov ormarić na kućici pa neka bude on zamjena elementima za neko vrijeme.

Donijeli smo ga, stavili u kupaonu i kako to obično biva stvar koju ne završiš do kraja u roku, kasnije više ne napraviš nikad. Tako je to i ostalo a meni se neda više hodati po dućanima da bi mi opet netko govorio "e baš taj elemenat koji vam se sviđa nije dostupan".

Ova stalaža mi fantastična i ispala je jako funkcionalna. Sve u nju stane a po dimenzijama baš ide na to mjesto gdje je sad. Samo mi boja dosadila. Pa sam odlučila da , budući da ionako nisam na poslu, ću ja to sprefarbat u bijelo.

Evo se kilavim već 3 dana s farbanjem a napravila sam cca 10% posla. he,he..to je tako uvijek. Ako ovako nastavim već za koja tri mjeseca mogla bih biti na pola. He. (gdje su smajlići o svijete. nema smajlića!!!!!) . Ovaj blog alat nema smajlića!!!

I da.Mislim tužiti hrvatsku televiziju za duhovne boli koje mi nanosi svojim programima.

Onda ću tužit i ostale televizije za dodatne duhovne boli koje mi i one nanose svojim programima.

Tako sam odlučila.

Čim sprefarbam stalažu odo tužit televiziju.

Đemper nikako da bude gotov. Rukavi me neće pa neće. Već sam ih stavljala i skidala valjda petsto puta. Nikako da to dobro napravim. Gubim živce pa sam se onda malo maknula inače ...
Baš me nervira, o kako me nervira.
Sve je već gotovo samo rukav nikako da uspijem složit i uglavit na svoje mjesto. A vani zima, đemper topao. No što ćeš ako neide neide. Vjerujem da ću do druge zime uspjet nešto napravit po tom pitanju.




Gospodin Pas i ja napravili smo kompromis. Izvadila sam jastučić iz košare pa sad gospodin car tu i tamo legne na taj jastučić. Više je na posteljini jer ipak je to dostojnije njega!
Ja pak imam košaru za stvari s kojima ne znam kuda bih pa ih prenosim simo tamo, amo vamo. Knjige iz knjižnice, časopisi i sve ostalo što se povlači po stanu i šire sada su u toj košari.


Nnnda. Dosta mi je ove zime.

Prijestolje

Mali pas danas je dobio svoju košaricu.
Gledam ju već tri mjeseca al mi bila preskupa. Jer sa tom mrvicom novaca koju dobijem na bolovanju sve ti odjednom krene bit skupo. Ono što bih prije kupila bez razmišljanja sad moram sto puta provariti u glavi :"treba ili ne treba?". Obično je "ne treba" jerbo treba na žalost nešto drugo.

No danas sam rekla samoj sebi da moj pas ne može više bez svog ležaja. Ne može i bok! I otišla sam u taj petšop i evo nas doma. Mene i košarice.
Mali pas još nije shvatio da je to njegovo. Ja ga uporno stavljam unutra, on uporno izlazi van. Mislim, naravno da kad si okusio čitav svijet (čitaj: krevet, kutna, moj trbuh) teško da ćeš se dati staviti u cca pola metra crvene košare. Nije ni on blesav.

No ipak. Ja se nedam. Jednog će dana shvatit da je to njegovo.

Imao je prije svoju ležalicu al mu pojela Arka. Otišla Arka, a onda i ležalica. Svaka svojim putem. Arka putem udomljenja, ležalica put smeća.
I tako.

Čoek si nađe stvarno svašta da mu ne bi bilo dosadno u životu i šire. Ja eto našla ležalicu. Pa se zabavljam. A sve u stvari zato jer mi se nikako nije išlo doma.
O kako mi se nije išlo doma...

I onda pitam u dućanu da li imaju Pedigre hranu.
"Nemam" odgovara žena "ja to ne odobravam pa ni ne držim".
E od toga što ona ne odobrava nemam ja ništa.
I nastavi vesti da to nije dobro za psa i nudi mi drugo. Kažem "neće drugo, hoće samo Pedigree". I opet ona nastavi silovati sve u smislu kako sam ja kriva jer ja ga krivo hranim i bla bla...

A što da radim ako mi pas tri dana ne jede? Kad neće onda neće. Ostavi u zdjelici.

Kupovali smo Bošovu hranu, kupovali Hilsovu, kupovali sve i sva ali moj pas odlučio da mu Pedigre odgovara. I to ne svaki. O ne...samo jedan određeni.
Mislim što da ja radim? No me žena oprala. I stavila u vrećicu neku opet novu hranu. Neka proba. Mislim tog psa hranim već 5 godina fakat mi dosta da mi svi sole pamet.....

I tako. Stavila sam u zdjelicu tu kao novu i finu hranu. Koju mi dala žena u dućanu. Ono što je mali pas napravio bilo je da je pogledao, okrenuo se i otišao. Hranim cara.

Bošovu i Hilsovu hranu dakle dijelim okolo. Prvo kupimo skupo, onda dijelim. A to kupi Muškarac. On isto kao da je pao s Marsa. (ups, je).
Mislim on kupi skupo, ja kupim Pedigree. I onda to doma stoji i stoji, meni žao da stoji da se ne jede i onda poklonim. Baš sam pred 2 tjedna poklonila ogromnu vreću Bošove hrane.

I sad meni žena priča.....
grrr....

Ne ometaj...

....odmaram!

I sve bi skupa bilo još nekako u redu, sve bi jednom bilo sjelo na svoje mjesto i išlo svojim nekim normalnim tokom da STIJENA nije odlučila doći k meni. Što se mene ticalo ja sam otišla, odredila ili bar počela određivati, drugi smjer u svom malom životu, bila odlučna da STIJENU zaboravim i krenem iznova.
No ne bi STIJENA bila STIJENA da nije odlučila da će me i dalje malo bockati. Pikati. Šamarati. Jer, odlučila je, nije mi bilo dosta. Nisam još sve odradila.

Te je tako došla u Grad.
Tek toliko da mi pokaže tko je jača strana.
I usput, da me još jednom baci na koljena.
Da mi potvrdi konačno i definitivno da moji snovi ostaju samo moji snovi, moje želje da mogu bacit u smeće. Da pokaže kratko rečeno tko je ovdje gazda.
Kada je to napravila ja sam htjela vrištati. Dobro se sjećam trenutka kada sam pomislila "vrištat ću". No nisam. Sjela sam u auto i plakala. Plakala sam valjda sat vremena u tom autu na tom parkiralištu.
I onda sam napravila pogrešku.
Toliko me je jako boljelo da sam sve to potisnula. Rekla sam sebi "sad je dosta" i nakon što sam se dovezla doma, nakon još jedne odvratne noći, ujutro sam se digla i odlučila sam se praviti kao da ništa nije bilo. Glumila sam.
Na kratki rok gluma je posve ok. Pomogne ti u životu. No da sam bila pametna našla bih bila vremena da ipak odbolujem tu bol. No nisam. Uzela sam neki novi smjer, posve neadekvatan za mene i držala ga se ko pijan plota. Nisam si dozvoljavala razmišljati, nisam si dozvoljavala emocije.
A ne možeš tako. Jednostavno ne možeš jer priroda kad tad nađe svoj put. Mislim prirodni tok stvari nađe svoj put. Ja mu nisam dozvoljavala, tvrdoglavo se i dalje opirući . Nisam željela prihvatiti stanje stvari.
I evo me sad kako se bakćem sa svojom prošlošću.
Tja. Nekim pametnima treba malo. Nekim glupima (to sam ja mada sam u pravilu pametna) treba dugo.
Bolje ikad nego nikad.
I sad me čeka da se suočim do kraja sa STIJENOM. Da ju otpustim i da joj kažem zbogom. Nešto što sam trebala napraviti puno prije. O puno puno prije...
Da sam bila hrabra. I da sam imala muda.
Ali nisam.

Jer sam se panično bojala pokazati slabost. Mislila sam da ću se raspast. U komadiće.
A u stavri već sam bila raspadnuta. Samo si to nisam htjela priznati. Složila sam neku sliku, no ona je bila iskrivljena. Potražila sam krhotine i manično ih spojila. Svaku na posve krivo mjesto.

I držala sam se te slike. Krive. I totalno neprirodne.
Tja. Čoek uči dok je živ.


Ukratko živjela sam po naputku Bore Čorbe:
NEMOJ SREĆO MA NEMOJ DANAS!
"ne ispravljaj krive drine
možeš doći do istine
pusti lađe neka tonu
daj mi sodu bikaaaarbooonu".

Fina peciva...

...pekarne Levant.

Ovo sam prvi put radila budući da doma nismo imali kruha. A van na ovu zimu bilo mi mrsko. Mislim nije mi mrsko van na zimu, nego dok se obučem prođe čitavo popodne. Te čarape, te hlače, te majca, te gore majca, te cipele zažniraj, te navuci jaknu, te stavi kapu, te ne zaboravi rukavice, te uzmi šal...

Kad će ljeto da sam obučena i obuvena za cca 10 sekundi?

Dva dana kasnije išla sam doma. U Grad.
Ne sjećam se putovanja. Znam da je na brodu bio lik koji me je pokušavao zabaviti. Sjećam se da mi je pričao o drogi na tom otoku. I o tunama koje ubijaju na tone. Za japance. I nije bila baš neka zabava. Valjda čoeka veselilo da priča sumorne teme. U svakom slučaju skrenuo mi je misli.
No sve je u magli.
Kako sam se vratila u Grad ne znam. Da li sam putovala avionom? Vlakom? Autobusom? Ništa se ne sjećam.
Iduća slika je moj prazan stan , sjedim za stolom, gledam pred sebe u zid i ništa ne vidim. Ništa.

Vukla sam se u Gradu još par dana. Telefon je zvonio, često je zvonio. Nisam dizala slušalicu. Vukla sam se.

Trebalo je ići raditi.
Ujutro sam se dizala u bunilu, odlazila u firmu i tamo se družila sa ostalim ljudima koliko se sjećam. I tamo je zvonio telefon. Nisam se željela javiti. Molila sam kolege da se jave i da kažu da me nema. Čudno su me gledali no bila sam uporna. Ozbiljna. Govorili su da me nema.
„Tri mjeseca“ govorila sam svojim prijateljicama „tri mjeseca si zabrani misliti. Zatim nakon trećeg mjeseca polako se počni suočavati“. Taj je savjet bio odličan. Jedna mi je prijateljica bila rekla „ono ti je fantastičan savjet, jako mi je pomogao“.
Da. Trebalo ga je sada primijeniti na sebe. „Tri mjeseca“ govorila sam sebi. „Tri mjeseca ne misli. Kasnije ćeš“.
No bol je bila stalna. Uvijek prisutna. Najgora kod jutarnjeg buđenja. Tada je probadala okrutno i opako. Oblačila bih se, odlazila na posao i trudila se razmišljati o BILO ČEMU. Trudila se. Bol je bila prisutna u svakoj pori moga tijela. Tijelo me je fizički boljelo. Bol je bila prisutna u svakoj pori moga života. Život me je bolio.

Nikada do tada nisam osjetila tako jaku bol. Bilo mi je to prvi puta.
Sada mi je ona već stalna pratiteljica pa joj ne pridajem toliku važnost. Ali tada...

Išlo je. Malo po malo išlo je...

introspekcija

U to doba bila sam manje ponizna nego što sam sada. Život mi je išao.
U stvari nije on išao i tekao nego sam ja imala neiscpnu snagu i volju da rušim prepreke oko sebe. U to doba život mi je bio teži, ali energija i snaga volje ogromna.

Možda me je zato i lupilo. Da se naučim poniznosti. Da se naučim da ne mogu ukloniti sve prepreke sa puta. Da se naučim....

Moja mama je jednom rekla "ti si intelektualni snob". Nekako mislim da nisam intelektualni snob, no je činjenica da sam bistra i da stvari shvaćam jako brzo. Brzo sve prokljuvim, shvatim bit, shvatim princip. I onda mi bude dosadno. Jer vidim da drugi nisu shvatili. I da moram čekati. Da shvate.
Što da ja radim dok čekam???

Oduvjek je bilo tako. Uvijek su mi govorili "ti si pametna". Da sam imala sestru vjerojatno bi ona bila "lijepa".
No da. Ja sam pametna. Ja mogu. Ja hoću. Ja znam.
I tako sam rušila prepreke na svom putu odrastanja, sazrijevanja i kasnije. Sa ogromnom energijom iznutra. I tom pameću koju imam.

No pojavila se STIJENA .
Da me nauči....
Bol se javila kao popratna emocija. Kao nemoć. Ja ne mogu??? Meni nešto neide??
I tako je STIJENA došla između mene, mojih želja, mojih snova.

Mogla bih taj kamen izdubiti. Da sam voda.
Ali nisam.

Možda me STIJENA uči strpljenju?
Tja. Nešto je njezin posao.

Koliko sam ja shvatila moj je da naučim biti ponizna.

Što god da je njezin posao još me nije naučilo!

O da. Jesam promijenila ponašanje, promijenila sam stav.
Ali sebe unutra nisam. Još uvijek sam ona tvrdoglava, svojevoljna i na sebe ponosna ista.

kategorija : kriza identiteta
podkategorija : trkeljam sve u šesnajst. al ne mogu si pomoć to ističe iz mene.

Trokut

Tada, na STIJENI, na tom otoku, drugi put u životu ostala sam bez tla pod nogama. Zemlja se otvorila i progutala me. I još uvijek padam.
Tada , na toj stijeni, moji su se (glupi) snovi rasprsli u paramparčad. I još uvijek se rasprskavaju. Još uvijek padam.
Sjećam se da nisam imala misli. Niti jedne. Sjećam se da sam mislila samo ovo : „obuci tenisicu“, „zaveži tenisicu.“ Tenisice su bile bijele. Sjećam se da sam mislila : "sad obuci haljinu." Haljina je bila crna. Sa bijelim, malim, sitnim cvjetićima. I sjećam se da sam mislila "uzmi svoj ruksag, nemoj ga ostaviti ovdje." Stavila sam ručnik u ruksag, sve ostalo stavila sam u ruksag. Polako. Fokusirano. Koncentrirano. Ništa drugo uostalom nije više postojalo. Samo ja, moja bol, moje bijele tenisice, haljina i ruksag.

Bila sam usporena. Obučena i obuvena digla sam se da krenem. Ne znam kuda. Samo da odem. Daleko od STIJENE, daleko od snova. Raspuknutih u komadiće.

Hodala sam u bunilu.
Hodala.
Bez ijedne jedine misli. Samo sam hodala. Kući? Ne, tu nije bio moj dom. To je bio otok na koji sam došla neiskvarena, divlja, neukroćena. Puna povjerenja.
S kojeg ću otići slomljena.

Trebalo mi je puno godina da uspijem vratiti sliku. Da se suočim s njom.
Ipak mi je to ovih dana uspjelo.
Tja.
Poraz je poraz. Srušeni snovi su srušeni snovi. Još uvijek boli, ali mislim da ću , sad kad sam se suočila sa STIJENOM uspjeti suočiti i sa svojom budućnošću.

Hodala sam u bunilu.
Došla sam u kuću. Pričala nešto sa mojim prijateljem. Zatim legla i zurila u strop. Misli su se vratile sutradan.
Sutradan sam bila druga osoba.
Ukroćena. Bolom.
I još sam.

Otišla sam sa blog.hr jer mi je išao na živce i dizalo mi tlak sto na sat.
Sad sam tu, pa ću vidjet što ovaj alat ima za reć. Svijetu i šire.

I sad kad razmišljam napravila sam ogromnu pogrešku kad sam prošli blog, taj na blogu.hr ,nazvala Perfect Timing. Ne znam što mi je bilo. Stvarno ne znam što mi je bilo.

Ccccc.....Perfect Timing...ccccc.....pa u mom životu nikad ništa nije bilo Perfect Timing. Ili sam iza vremena, ili sam ispred vremena, u svakom slučaju jako štekam sa istim. Ne sjećam se niti jednog momenta u životu da je timing bio perfect. Možda kad bih duže razmišljala, možda bih našla tu i tamo kakav trentak kad je sve sjelo na svoje mjesto i u svoje vrijeme. Možda kažem. No sve mi se čini da ne.

Ccccc......ccccc....perfect timing....cccc.

Pa ja sam stvarno carica gluposti! Kraljica ironije!
U stvari sam boginja krivog trenutka!